Niko Peršić, hrabri riječki pomorac: Spašavanje života nije herojski, nego čin ljudskosti

(Foto: arhiva Novi list)

Nisam o toj akciji spašavanja puno razmišljao, kad je završila, krenuli smo dalje u plovidbu, a tek kad sam nominiran za Plavu vrpcu Vjesnika i sad kad smo je kolega Dević i ja dobili, zapravo osjećam da je to jedno veliko priznanje, ali i nagrada koja obvezuje. Kad je u pitanju spašavanje ljudskih života, sve bih to ponovio, bez razmišljanja, kaže Niko Peršić, riječki pomorac koji je, zajedno s kolegom Andrijom Devićem iz Sukošana, nagrađen najprestižnijim i u svjetskim razmjerima jedinstvenim priznanjem za spašavanje ljudskih života na moru – Plavom vrpcom Vjesnika, koja mu je uručena na svečanosti u opatijskom hotelu Royal.

Dević i Peršić nagrađeni su za iznimnu hrabrost i požrtvovnost u zahtjevnoj akciji spašavanja devedeset i dvoje migranata s oštećene jedrilice u olujnom nevremenu u Egejskom moru, pri čemu su zahvaljujući svojoj hrabrosti, snazi i ljudskosti uspjeli spasiti sve unesrećene, među kojima je bilo i dvadeset troje djece.

Zanimalo nas je kako je izgledalo samo spašavanje ugroženih ljudi i kako se akcija odvijala, a Peršić kaže kako je sve započelo dojavom o plovilu u pogibiji, krcatom putnika. Plovidba, iako neuobičajena zbog krajnjeg odredišta, započela je sasvim uobičajeno.

– Na dan 16. studenog prošle godine isplovili smo iz Ravenne prema Novom Zelandu, gdje smo krajem prosinca imali zakazan ukrcaj istraživača i tehničara za ekspediciju na Antarktici. Nakon nešto manje od tri dana, 19. studenog oko četiri i pol ujutro, u Egejskom moru primamo poziv grčke Obalne straže da se uputimo prema koordinatama na kojima se nalazilo plovilo u pogibelji, jer smo u tom trenutku bili najbliži ljudima u nevolji. Nakon otprilike sat vremena plovidbe, oko 60 nautičkih milja jugozapadno od grčke obale stigli smo na odredište. Tamo smo zatekli jedrilicu, na čijoj palubi je bio natiskan velik broj ljudi, prema našoj tadašnjoj procjeni njih stotinjak, kaže Peršić.

Loši uvjeti

U trenutku kada je brod »Laura Bassi« došao do jedrilice koja je bila u prilično lošem stanju i jedva se održavala na površini mora, vremenski uvjeti bili su toliko loši da se nije moglo odmah pristupiti izvlačenju ljudi s nje.

– Krmenim vitlima privukli smo jedrilicu prema našem brodu, kako bi ljude mogli opskrbiti hranom i vodom. Teglili smo tu jedrilicu iduća tri sata, čekajući da se vrijeme koliko-toliko smiri te kako bismo mogli pristupiti akciji spašavanja. Vrijeme je zaista bilo jako loše, s valovima višim od četiri metra, a zapovjednik je odlučio da krećemo sa spašavanjem, ističe Peršić.

U međuvremenu je, u dogovoru sa zapovjednikom broda Frankom Sedmakom iz Italije, formiran spasilački tim, pri čemu se, prema riječima riječkog pomorca, u prvom redu vodilo računa o iskustvu pojedinaca.

– Mene, kao člana posade, zapovjednik je stavio na mjesto člana spasilačkog tima, u brzoj spasilačkoj brodici, zajedno s trećim časnikom palube Alesiom Andreanijem. Zapovjednik je tako odlučio jer ja imam dosta iskustva u pomorstvu, zapovjednik sam na jahtama i gliserima i znam upravljati takvom vrstom brzih plovila, neovisno o veličini. U našem konkretnom slučaju, bila je riječ o brzoj spasilačkoj brodici s jet pogonom koja je malo kompleksnija za upravljanje, a kako imam iskustva s takvim brodicama, rekao sam zapovjedniku da će to najbrže ići ako meni prepusti da upravljam njome, kaže Peršić.

Zajedno s trećim časnikom Andreanijem spustio se brzom spasilačkom brodicom s palube njihova broda u more i krenuo u spašavanje unesrećenih. Ukupno su spasili devedeset i dvoje ljudi, a da bi to uspjeli, morali su ih od oštećene jedrilice do broda Laura Bassi prebacivati u čak šesnaest navrata. I sve to po olujnom nevremenu i visokim valovima.

– Na našu sreću vrijeme se tijekom prebacivanja ljudi na naš brod malo smirilo, ali i dalje je bilo jako loše, a zapovjednik je vrhunskim manevriranjem njihovu jedrilicu čitavo vrijeme držao u zavjetrini, što nam je ipak olakšalo posao. Moram istaknuti da je njegovo znanje u upravljanju brodom također igralo vrlo važnu i veliku ulogu u cijeloj akciji. Od 92 putnika na jedrilici bilo je 49 muškaraca, dvadeset žena i dvadeset i troje djece. Cijela akcija bila je zaista iscrpljujuća, što zbog lošeg vremena, što zbog velikog broja žena, djece i starijih ljudi koji nisu bili sposobni bez naše pomoći ukrcati se niti na našu brodicu za spašavanje, niti s nje na palubu našeg broda, kaže Peršić.

Prestrašeni i iscrpljeni

U takvoj situaciji ljude su na brodicu ukrcavali vlastitim rukama, pri čemu su zadobili brojne udarce i ogrebotine, ponajprije od trupa jedrilice koja se valjala na olujnom moru.

– Ljudi su bili jako prestrašeni i iscrpljeni. U nekim trenucima morao sam i agresivnije nastupiti, ne bih li ih privolio da se ukrcaju na našu spasilačku brodicu ili pak da čekaju svoj red za ukrcaj, jer neki su pokušavali skakati sami unutra, neki su htjeli nositi svoje stvari, što sve razumijem u takvom stanju šoka u kojemu su bili, ali naš je zadatak bio spasiti njihove živote. Bilo je tu svega. Kako su valovi bili visoki, bio sam sav izudaran, što od naše barke, što od jedrilice. Ali kad spašavaš ljudske živote, ne osjećaš ni umor, ni bol. Tek kasnije, kad je sve završilo, kad sam došao u svoju kabinu i skinuo se, nakon petnaest sati, vidio sam da sam sav plav i izgreban. A bio sam i umoran, jer svih devedeset i dvoje prošlo je kroz moje ruke, pri ukrcaju na brodicu i iskrcaju na naš brod. Ali dok je akcija trajala, zaista nijedan udarac nisam ni osjetio. Valjda je to utjecaj adrenalina i cijele te situacije, kada ne razmišljaš ni o čemu nego kako što brže izvući sve te ljude, priča pomorac.

Neki od putnika s jedrilice u panici su skočili u more tijekom akcije pa su ih Peršić i njegov talijanski kolega morali izvlačiti na spasilačku brodicu, što je dodatno otežalo njihov posao, ali Peršić ističe kako je cijela akcija bila rezultat timskog rada čitave posade broda, no posebno ističe ulogu Andrije Devića koji je imao jednu od najtežih zadaća.

– Svatko je imao svoj zadatak, ali zaista treba istaknuti Andriju Devića koji se u više navrata užetom spuštao niz oplatu broda, u takvim uvjetima, i doslovce dio putnika privezao uza se i odnio ih po pilotskim ljestavama na palubu. Posebno malu djecu, njih je sve odnio na palubu, a i ostale je pratio do palube, pazeći da ne padnu u more. On je, ovako, na sam pogled, snažan čovjek, ali to što je napravio zahtijeva zaista veliku hrabrost, snagu i fizičku kondiciju. Svatko tko je pokušao popeti se pilotskim ljestvama, ili kako mi pomorci kažemo, po boškajini na palubi, zna koliko je to teško čak i kad se penješ sam, po lijepom vremenu, a kamo li po nevremenu i još noseći nekoga. Još jednom moram pohvaliti i prisebnost i znanje o manevriranju brodom talijanskog zapovjednika Franka Sedmaka, skidam mu kapu, jer imati takvog zapovjednika u takvoj situaciji, znači da je pedeset posto posla već obavljeno, ističe riječki pomorac.

Ponosna obitelj

On i njegovi kolege sve su spašene nahranili, dali im vode, smjestili ih te ih dan kasnije dovezli do grčke luke Kalamata, gdje su iskrcali sva 92 brodolomca, za koje su se pobrinule tamošnje socijalne službe i Crveni križ te su privremeno smješteni u samoj luci.

– Svi osim jednoga bili su u dobrom zdravstvenom stanju, a taj jedan muškarac je izgleda tijekom spašavanja doživio srčani udar, no i on je preživio. To u tim trenucima nisam ni znao, jer smo spašavali ostale, nego su mi kolege tek kasnije rekli da je čovjeku pozlilo. Pomogli su mu ostali članovi posade. Reagirali su različito kad je sve završilo, neki su bili sretni, neki potpuno izbezumljeni, a neki su nam toliko zahvaljivali da nemam riječi. Kako smo saznali, svi su izgleda bili iz Afganistana, kaže Peršić.

Kad je akcija završila, kad su svi unesrećeni spašeni, laknulo je i njemu i njegovim kolegama, iako ističe da se i nakon toga bilo teško u potpunosti opustiti.

– Nisam mogao spavati još skoro petnaest sati nakon svega. Iako, poslije se čovjek opusti i ne misli više na to. Nisam gotovo nikome ni pričao o toj akciji, većina mojih prijatelja nije ni znala da se to dogodilo, do prije nekoliko dana, kada su objavljena imena dobitnika Plave vrpce. Sad kad su za sve saznali, više su oni ponosni nego ja, ha, ha. Bez ikakve lažne skromnosti, ovu akciju ne smatram nikakvim herojskim činom, nego dijelom našeg posla za koji smo obučeni i ljudskim činom.

Drago mi je da ovih devedeset i dvoje ljudi nije postalo samo broj, samo dio statistike nestalih migranata u Mediteranu. Što više vrijeme prolazi, više sam svjestan svega što se odigralo tamo, tada smo ih iskrcali i nastavili plovidbu, nisam o tome previše razmišljao. Zaista, više su obitelj i prijatelji ponosni na mene i više o tome pričaju nego ja. Iskreno, ja bih radije još deset puta išao u takvu akciju, nego sada davao izjave za televizijske kuće i novine, ali drago mi je da je sve skupa dobro završilo, zaključuje Peršić.

Za dobru formu »krivi« veterani Rijeke

Za ono što su Peršić i Dević izveli tijekom akcije spašavanja, potrebna je svakako više nego dobra fizička kondicija, a Peršić ističe kako je, u njegovom slučaju, za to »kriv« nogomet.

– Ne smijem zaboraviti naglasiti, kako je rekao moj prijatelj Mladen Mladenović, s kojim dijelim veteransku svlačionicu Rijeke, da sve to pokazuje koliko veterani Rijeke ponedjeljkom kvalitetno igraju i kako se dobro pripremaju i u odličnoj su fizičkoj formi, kroz smijeh govori Peršić.

Jedinstveni mir i tišina Antarktike

Peršić i posada broda »Laura Bassi« nastavili su plovidbu prema Antarktici, nakon iskrcaja brodolomaca što je, kako kaže, samo po sebi bilo posebno iskustvo.

– Bio je to po svemu poseban ugovor. Spasili smo ljude, a nakon toga sam imao priliku vidjeti kontinent koji većina ljudi nikad neće vidjeti. Na Antarktici vlada zaista jedinstven mir, tišina, oko vas je samo priroda, mnoštvo divljih životinja, zaista neprocjenjivo iskustvo. Ako mi se ukaže prilika, opet bih otplovio tamo, kaže Peršić.

Inače, prema podacima talijanskog nacionalnog Institua za oceanografiju i primijenjenu geofiziku, brod »Laura Bassi« na tom je putovanju doplovio do 78° 44,280’ u Rossovom moru, što je najjužnija točka geografske širine na koju je je doplovio neki brod.