EPA
Stravični događaji u susjedstvu zasjenili su hrvatsku stvarnost, koja je sve samo ne idilična. Pozornost javnosti izazvala je fotografija ministra Vilija Beroša kako stoji u redu trgovine u Brežicama, gdje je sve znatno jeftinije nego u Hrvatskoj.
Očito, ministar kalkulira kako i gdje bolje proći, što je legitimno i pametno. Kalkuliraju i hrvatski građani, ali je nekima Slovenija daleko ili čak nemaju za put do Brežica.
Deset godina od ulaska Hrvatske u Europsku uniju nije vrijeme za slavlje. Politika će predstaviti brojke koje bi trebale poslužiti kao dokaz da nam "nikad nije bilo bolje", ali je realnost da se u ovih dugih deset godina nismo pomakli s mjesta. Dosegle su nas Bugarska i Rumunjska, koje su po mnogočemu i bolje od nas, a Hrvatska tavori na samom dnu Europe.
Sada, kada smo slavodobitno uveli euro, cijene su poludjele, skuplji smo od gotovo svih susjeda, pa i od bogate Italije. S druge strane, lanci koji prodaju hranu i proizvođači hrane su se obogatili više nego ikad, dobit im je porasla i za 300 posto. I, nikom ništa. Uzalud je Vlada prijetila, uvodila liste poskupljenja, tražila da se cijene vrate. Razliku su kao i uvijek platili hrvatski građani, koje nitko ne može uvjeriti da žive "kao nikad do sada".
Razlike između bogatih i siromašnih u Hrvatskoj već su jako velike pa nije čudo što neki voze skupocjene aute, a drugi preživljavaju skupljajući boce ili kopanjem po kontejnerima. Za "utjehu", može im biti samo gore, a ne bolje. Trendovi idu na ruku onima koji se vrtoglavo bogate, mijenjaju sliku društva i ostavljaju iza sebe pustoš.
Slušamo, kriza je posvuda i u Europskoj uniji. Ali nije tako, kriza je u razvijenim zemljama dočekana mjerama da se konkretno pomaže svim građanima. Obilno, ne simboličnim svotama koje pomažu da mnogi, doslovno, ne završe na cesti. Italija, Njemačka, Austrija, skandinavske države, sve su pokazale osjećaj da se intervenira i spriječi kaos na tržištu koji bi mogao imati dugoročne posljedice. I ne spominje se "tržišna ekonomija" kao paravan da se nekima omogući beskrajno stjecanje zarade na račun hrvatskih građana.
Europa i Europska unija su ipak nešto drugo. Još uvijek je ta asocijacija najbolji model za europske države, koji omogućuje pravedna društva, razvoj i blagostanje. Samo treba igrati po pravilima koja vrijede u Europi, gdje suci i liječnici ne moljakaju "na ulici" da budu pristojno plaćeni. To se podrazumijeva.
I, eto, nakon liječnika i druga važna struktura u društvu, suci, štrajkaju. Prosječne plaće od 1.500 eura su razlog bijelog štrajka i traži se da prosjek bude 2.100 eura. Zapravo, logično, jer i s tom cifrom se suci neće obogatiti.
A 2.100 eura je samo pusti san velikog broja hrvatskih zaposlenika. Tako da će nakon liječnika i sudaca krenuti lavina štrajkova onih koji mogu na ulici izboriti veće plaće. I ne treba ih osuđivati. Više treba žaliti sve one koji nemaju mogućnost da se na taj način izbore za novce koji omogućuju koliko-toliko pristojan život.
Kada smo ulazili u europsku obitelj bombardiralo nas se obećanjima da ćemo, napokon, živjeti po europskim pravilima, u pravednom društvu gdje će svatko zarađivati po zaslugama. I tada, doduše, malo je tko u to baš povjerovao, pa se ismijavalo san da ćemo dohvatiti švicarski standard. Ali nitko baš nije vjerovao da ćemo deset godina kasnije stajati u redu trgovina u susjedstvu kako bi zaštedjeli koji euro za kupnju šećera, brašna, mesa ili kruha. Tužna je realnost u kojoj nas politika uvjerava da kod nas teče med i mlijeko, a istina je sasvim drugačija.
Iz svoje kože ne možemo, pa se svatko snalazi kako zna i umije. Država je digla ruke da stvori pravedno društvo u kojem će svi, ako ništa drugo, imati topli dom i hranu. Za mnoge je to nedosanjani san, a hrvatski ministar stoji u redu dućana u susjedstvu, jer "kupuje bombone djeci".
Možemo mu povjerovati, ali bombona ima i u Hrvatskoj, po znatno višim cijenama.