Ekonomski analitičar Velimir Šonje, vlasnik tvrtke Arhivanalitika i pokretač stručnog portala Ekonomski lab, čini se dobrim sugovornikom kad su u pitanju ekonomske posljedice evo sada već jednogodišnjeg suočavanja s pandemijom koronavirusa, ali i kad su posrijedi politički, socijalni, kulturološki učinci, izazovi i rizici. Tim više što je svoje čitane kolumne - svojevrsne kronološke bilješke o socijalnim i ekonomskim posljedicama prvog lockdowna od sredine ožujka do sredine svibnja prošle godine - objavljivane na portalu Ekonomski lab (uz dodatni dio o Kini njegovog kolege Kristijana Kotarskog) naknadno objedinio u knjizi "Koronaekonomika: pet jahača apokalipse".

Polazišna je teza da dvije velike krize 21. stoljeća (velika recesija 2008./09. i koronakriza 2020.) predstavljaju uvod u novo stoljeće u kojemu će tržišta i tehnološki napredak i dalje pogoniti rast, ali će se povećati kolebanja oko dugoročnog trenda.

- Pretpostavimo da će uskoro uslijediti kraj pandemije koronavirusa. Pesimisti navode scenarij sudnjeg dana, u kojem će se događati nova zatvaranja, a ideja slobode žrtvovati za osjećaj sigurnost. Pretpostavljam da kao uvjereni liberal ne spadate u tu vrstu pesimista, no u opticaju je i scenarij propasti kapitalizma. Hoće li postpandemijsko vrijeme dokusuriti kapitalizam ili upravo suprotno, ojačati ga tom nekom ponovnom vitalnošću i pokretljivošću čovječanstva?

- Pogledajmo prvo brojke. BDP je u Europskoj uniji u 2020. godini pao nešto više od 6 posto (u Hrvatskoj 8,4 posto), u SAD-u 3,5 posto. To je malo više nego u prethodnoj krizi 2009. godine. Unatoč drami pandemije i zatvaranjima, nije se dogodio potop koji se ne bi mogao ni s čim usporediti. Još važnije, nezaposlenost je u ovoj krizi manje narasla nego u prethodnoj. Stopa nezaposlenosti se u SAD-u povećala s 4,4 posto u veljači na 6,7 posto u prosincu 2020., dok istovrsne brojke za Europskoj uniji pokazuju porast s 6,5 posto na 7,5 posto, a u europodručju nešto više, na 8,3 posto. I u Hrvatskoj je porast nezaposlenosti sada mnogo manji nego nakon 2009. U SAD-u je to pokazatelj vitalnosti gospodarstva jer tamo nije bilo državnog financiranja plaća radi izbjegavanja otkaza; oni su se odlučili na povećane pomoći za nezaposlene koji su, međutim, bili vrlo kratko nezaposleni u vrijeme prvog lockdowna, a potom je već od ljeta krenuo veliki val zapošljavanja. U EU-u su države intervenirale kroz izravnu pomoć financiranjem zadržavanja ljudi na poslu, iako ne rade. Možemo reći da su oba modela dala rezultate kroz značajno olakšavanje socijalnih posljedica zatvaranja. Prema tome, moderni gospodarski sustavi su fleksibilni i sposobni izdržati svakojake šokove, pa i ovakvog tipa, koji se dogode jednom u nekoliko generacija. Naravno, države interveniraju kroz monetarnu, fiskalnu i socijalnu politiku, jer su prvobitno zabranile velik dio aktivnosti, ali to prožimanje tržišta i državne intervencije nije ništa novo: ono je sveprisutno i traje već dulje od stotinu godina. Društva i gospodarstva se naprosto stalno prilagođavaju, dijelom spontano, a dijelom uz pomoć države i takvo prilagođavanje će se nastaviti i kada pandemija jednom prođe. Stoga ne mislim da će pandemija biti neka osobita historijska prekretnica. Niti će svijet zbog nje propasti, niti će se nakon nje desiti neka velika revitalizacija ili slična promjena. Možda se tako činilo u jednom kratkom trenutku na proljeće 2020. kada je sve bilo novo i malo toga se znalo. Tada se moglo čuti svakojake ideje o "kraju svijeta" kakvog poznajemo. No već od ljeta 2020. započela je postupna normalizacija. Drugi jesensko-zimski val čak i nije bio toliko strašan kao proljetni u smislu utjecaja na život i gospodarstvo, iako je u epidemiološkom smislu bio mnogo jači. Jednostavno, prilagođavali smo se i učili po putu, a pandemija polako prolazi i 2020. se sigurno neće ponoviti.

- Koliko na optimistički ili pesimistički stav o utjecaju korona krize na gospodarstvo utječe različitost europskog i američkog pogleda na svijet; kolektivističkog spram individualističkog?

- U spomenutim brojkama nema ni optimizma ni pesimizma, to je realnost. Ako razgovaramo o izgledima za budućnost, i tu su razlike u očekivanjima toliko male da se razlike između optimizma i pesimizma ne vide. Čitatelje vjerojatno najviše zanimaju očekivanja za Hrvatsku, a ona se u ovom trenutku kreću u uskom rasponu očekivanih stopa rasta od pet do šest posto za ovu godinu, što znači da povratak na razine aktivnosti iz 2019. možemo očekivati tek 2022. ili 2023. godine. Hrvatska će se oporaviti sporije od prosjeka EU-a, a EU će se oporaviti sporije od SAD-a, i to nema puno veze s optimističnim ili pesimističnim očekivanjima. Ako želimo razgovarati o optimizmu i pesimizmu u kontekstu kulturoloških odrednica kao što su kolektivizam i individualizam, onda opet ne bih bio jednoznačan nego bih skrenuo pažnju čitateljstva na jednu kulturnu normu, a to je nesklonost riziku tj. sklonost izbjegavanju bilo kakve situacije koja miriše na neizvjesnost. Svi se ljudi bolje osjećaju kad su uvjeti predvidivi, no neke kulture pokazuju visoku toleranciju prema nepredvidivim situacijama; snalaze se, važnija im je praksa od principa i imaju osjećaj da mogu mijenjati budućnost. Možete to nazvati i optimizmom, a ja bih to ipak povezao sa spremnošću na preuzimanje rizika, jer optimisti su tome skloniji od pesimista. Dakle, sociološke ankete daju nam uvid u razlike kultura i pokazuju da Hrvati imaju izrazitu sklonost izbjegavanju neizvjesnih situacija. No, razlika između Amerike i Europe u tome nije jednoznačna. Na primjer, skandinavski narodi imaju vrlo malu sklonost izbjegavanju neizvjesnosti, oni su s njome nekako saživljeni, lako je prevladavaju. U SAD-u, gdje ima više individualizma, tolerancija prema neizvjesnosti je manja nego u skandinavskim zemljama iako je, naravno, veća nego u Hrvatskoj. Zbog toga nisam sklon svođenju svega na dvojstvo individualizam vs. kolektivizam. Stvari su složenije, osobito ako želimo uz pomoć kulturnih normi tumačiti ekonomske pojave. Tu smo na vrlo skliskom terenu, osobito ako bismo u obzir uzeli i regionalne razlike unutar država koje postoje, ali o njima premalo znamo. U svakom slučaju, mislim da će na ekonomske trendove 2020. - 2022. puno više utjecati gospodarska struktura, nego kultura. Južna Europa, a među njima i mi, bit će više pogođena, ali ne zbog nesklonosti riziku, nego zbog veće važnosti djelatnosti koje su najviše pogođene zatvaranjem - ugostiteljstva, turizma i transporta.

- Knjiga zahvaća vaše kolumne nastale u vrijeme prvog prošlogodišnjeg proljetnog korona vala. Kako biste ocijenili suočavanje tijekom ovog zimskog, još uvijek aktualnog vala? Koliko smo se odmakli od početne moralne ucjene "Život ili profit"? Jesmo li sazreli u kontekstu odgovornih javnih rasprava?

- Da, mislim da su javne rasprave postale malo smirenije i puno šire nego na početku kad se ništa nije znalo i kad se mislilo da kineski pristup radikalnog zatvaranja može riješiti problem. Kako je pandemija odmicala, ljudi su postajali sve više svjesni ne samo ekonomskih gubitaka, već i onih ljudskih - psiholoških posljedica, neizvjesnih posljedica vezanih uz to što se djeca adekvatno ne školuju i što se smanjio obujam drugih zdravstvenih usluga. Najvažnije je što se shvatilo da radikalno zatvaranje ne rješava problem, već treba pronaći neku pametnu ravnotežu - kontrolirati zarazu da ne uzleti naglo, kako nitko ne bi bio zakinut za liječenje, a opet da se omogući koliko-toliko normalno funkcioniranje institucija i gospodarstva. To sam u knjizi označio temeljnim problemom: kako uravnotežiti zdravlje, sigurnost i slobodu? Nakon početnog šoka postupno se vraćala svijest da Covid-19 nije ni jedina bolest ni jedini problem s kojim se društvo suočava. No, na pisanje blogova o ovoj temi još od ožujka prošle godine potaknuli su me zastrašujući ekscesi poput onog s kraja ožujka 2020. kada smo na večernjim vijestima mogli vidjeti policajca u civilu koji s klupe na rivi tjera ženu koja sjedi sama, kada su kroz vodeće medije stigmatizirani šetači na zagrebačkom Jarunu i potajno fotografirani ljudi koji su išli na testiranje. To naglo buđenje mentaliteta "balkanskog špijuna" bilo je zastrašujuće. Bila je riječ o pretjeranoj uporabi sile koja nosi sjeme represije i totalitarizma, što se ne možete opravdati strahom od zaraze. Na sreću, sada toga više nema. Razumnije pristupamo problemu.

- Koliko pritom Hrvatska u tome zaostaje ili spada u red tipičnih europskih zemalja, neovisno o svom ekonomskom statusu?

- Proteklih godinu dana je pokazalo da ne postoji tipična europska zemlja. Skandinavija je generalno dobro odgovorila na izazov, iako opet svaka zemlja na svoj način. Srednja i Istočna Europa su i u drugom valu išle na snažno zatvaranje, ali uspjeh te strategije bio je vrlo različit. Njemačka i Austrija su postigle relativno nizak mortalitet, no bivše socijalističke zemlje kao i jug Europe, Belgija i Velika Britanija nisu uspjele. Češka, Slovenija i Mađarska su među deset najpogođenijih zemalja na svijetu zajedno s Belgijom, Portugalom i Italijom, iako su jako zaoštravale mjere. Slovačka je išla čak i na policijski sat i uključivanje vojske u provođenje discipline, a Hrvatska s današnjim danom ima niži mortalitet od Covida-19 od Slovačke, iako se nismo upuštali u tako radikalne restrikcije čija je djelotvornost očito upitna. Ukupan mortalitet 2020. u Hrvatskoj bio je svega dva posto veći nego u do sada najgoroj 2015. godini, pa bismo i taj podatak mogli uvjetno gledati kao relativan uspjeh, jer moglo je i gore ako imamo u vidu što je glavni problem Covida-19: to što se naglo proširi, pa bolesni udare u limite kapaciteta zdravstvenog sustava i ne može ih se adekvatno liječiti. Generalno mi se čini da je prerano za svođenje računa jer se situacija iz dana u dan mijenja, ali na kraju će ostati jedna dilema na koju će znanstvenici možda i godinama tražiti odgovor: što sve može objasniti razlike u zdravstvenim ishodima među zemljama? Danas se znaju moguća objašnjenja, od prosječne starosti populacije i discipline ljudi u provođenju onih mjera koje sigurno djeluju, preko načina evidencije uzroka smrti do načina liječenja i obrane domova za starije. No, čvrstih konačnih zaključaka još uvijek nema. Nadam se samo da će se prave pouke kristalizirati prije nego što nas zadesi neka slična nevolja.

- Koliko su se i u čemu promijenili vaši osobni stavovi nakon, evo, pune godine dana pandemijskog iskustva?

- Manje se plašim histerije i panike. U početku je doista izgledalo da nas čeka nepoznata provalija, ne samo nas, nego cijelu Europu i svijet, a sada znamo nekoliko važnih stvari koje nam daju disati. Prvo, početne procjene broja umrlih u Hrvatskoj koje su se kretale oko 20.000 po jednoj sezoni bolesti bile su ozbiljno promašene - nekoliko puta pretjerane. Drugo, nismo kao neke zemlje skliznuli u totalitarna rješenja s policijskim satovima, delegiranjem ovlasti parlamenata vladama i sličnim nepotrebnim pretjerivanjima kao da smo u ratu; sačuvali smo razum i u najvećoj mjeri ostali u demokratskim okvirima. Povremena posrnuća, kao na primjer kada se branilo putovanje među županijama, a virus se već bio svuda proširio, brzo su ukidana pod pritiskom javnosti. Treće, broj zaposlenih je pao svega oko dva posto. To je apsolutno puno (oko 30 tisuća ljudi), ali relativno malo ako imamo u vidu koliko je pala ekonomska aktivnost i što je sve bilo zatvoreno. Relativno dobar ishod na tržištu rada nastao je kombinacijom dva faktora: privatnog sektora koji se pokazao sposobnim za prilagodbu i vladine intervencije, prvenstveno subvencija plaća radi zadržavanja ljudi na poslu. Još je rano za izražavanje zadovoljstva, jer gospodarski oporavak tek treba uslijediti, ali sve upućuje na to da je najgore ipak iza nas. Investicije i robni izvoz su već u zadnjem kvartalu 2020. bili na višoj razini od zadnjeg kvartala 2019. Sada čekamo buđenje osobne potrošnje, o čemu već ima naznaka, a za ovu je godinu ključno kako će se oporaviti izvoz usluga odnosno turizam koji je još uvijek pod najvećim upitnikom, ali ni u tom segmentu, koji je osobito važan za Istru, nisam pesimist.

- Tko je u ovih godinu dana od vaših "pet jahača apokalipse" (helikopterski novac, samodostatnost, kompromitacija Europske unije, svemoć državnog ili političkog kapitalizma i suspenzija demokracije) posustao u kasu ili pao u provaliju?

- Krenimo od kraja: već sam objasnio da je suspenzija demokracije posustala, barem kada je riječ o Hrvatskoj. Neke zemlje su potonule mnogo dublje i mislim da i njih, ali i nas, i dalje čeka puno truda u razvoju liberalne demokracije. Zvuči kao fraza, ali to je, doista, posao kojem nema kraja. Ako stanete, brzo tonete u rupu autoritarnih rješenja jer njihovih zagovornika i pretendenata ne nedostaje. Europska unija ne samo da nije kompromitirana, nego se snažno afirmirala kroz donošenje novog proračuna i izdašnog programa. Politika Europske središnje banke uvelike je pomogla ublažavanju ekonomskog udara. Često me pitaju nije li to bacanje novca iz helikoptera, onda objašnjavam razliku između helikopterskog novca i uredne monetarne politike u demokratskom okružju. Novac iz helikoptera bi bio da sjedimo u kućama i država nam svaki mjesec dotira neku crkavicu, što se financira zaduženjem kod centralne banke na temelju odluke vlade. Dokle god postoje financijska tržišta i neovisne središnje banke čije čelnike političari ne mogu smijeniti kako im se prohtije, i dok nema divljanja tečajeva i kamatnih stopa, što smo u ovoj krizi izbjegli, nalazimo se u režimu uredne monetarne politike, a ne helikopterskoga novca. Tako da je i taj jahač zasad sletio u provaliju. I ideja samodostatnosti - dokidanja važnosti međunarodne razmjene - nije prevladala, jer je svijet ipak toliko povezan i složen da više nitko ne može zamisliti razvoj bez snažnog oslonca na otvorenost i međunarodnu razmjenu. Na koncu, otkud cjepiva ako ne iz uvoza, a čime bismo ih platili da nema izvoza? Stoga, jedino što nam ostaje, a taj jahač i dalje jaše, jest moć državnog ili političkog kapitalizma. Riječ je o velikoj dominaciji političkog sektora nad privatnim i ne treba se zavaravati - taj odnos je ovom krizom ojačan. Od korupcije i nepotizma kao najvidljivijih simptoma, preko neefikasnih javnih sustava koji se odbijaju mijenjati, modernizirati i učiniti transparentnijima u službi građana, visokih poreza, do mišolovki razgranate birokracije i mnoštva nerazumljivih propisa, taj naš kafkijanski svijet izgleda življi nego ikada prije. Tako nije samo u Hrvatskoj i zbog toga je gospodarski rast sve sporiji, i to jako brine.

- Kakav bi po vama trebao izgledati scenarij pozitivnog preokreta i krećemo li se u tom pravcu?

- Prvo o kratkom roku koji nije toliko vezan uz pitanje funkcioniranja ovog državnog, političkog kapitalizma: što će biti ove i iduće godine? Sve zavisi o pandemiji, ali pretpostavimo da će kombinacija prirodnog imuniteta i onog stečenog cijepljenjem značajno ublažiti zdravstveni problem. Scenarij pozitivnog preokreta počiva na nastavku rasta investicija, što je izgledno. Obnova nakon potresa tek kreće, a priljev EU sredstava, koji dobrim dijelom završava u ulaganjima, tek će se ubrzati. Robni izvoz već raste, a slabljenje straha od bolesti oporavit će i potrošnju. Uz turističku sezonu koja bi u ovom scenariju mogla biti malo bolja od prošlogodišnje, ali još uvijek znatno slabija od rekordne 2019., dolazimo do toga da je ove godine moguć rast od pet do šest posto, uz nastavak solidnog rasta 2022. Međutim, i u scenariju preokreta već u srednjem roku udaramo u limite strukture našeg društva, ne samo demografske, već u način funkcioniranja političke ekonomije. Samo buđenje privatnih investicija, privlačenje stranih ulaganja, niža opterećenja i reforme javnog sektora mogu dugoročno ubrzati gospodarski rast. U tom pravcu se još ne krećemo.

- Hoće li se nakon Bandićeve smrti prvi put uspjeti iskoračiti iz korumpirane "hobotnice"?

- Rizik dubokih reformi dosad nije preuzela niti jedna hrvatska Vlada, pozivajući se najžilavije na rat 90-ih, pa na svjetsku krizu 2008., a sad će vjerojatno godinama izlika biti korona kriza, a i potresi. Znakovito je, primjerice, da već dugo nema više na ikojoj televiziji prof. dr. sc. Ivana Koprića, uglednog profesora i predstojnika Katedre za upravnu znanost zagrebačkog Pravnog fakulteta i predsjednika Instituta za javnu upravu. Zasigurno će reforme izostati i ovih mjeseci zbog predstojećih lokalnih izbora.

- Po Vašem mišljenju, je li njihov izostanak pitanje kukavičluka premijera, politikantskog uskog interesa, neznanja ili pak široke klijentelističko-koruptivne mreže, u kojoj su i politika i mediji i pravosuđe, ali umnogome i taj famozni narod, čime je posve zasjenjen, da ne kažem zatrt javni interes, sveden pejorativno na polje entuzijasta, aktivista, zanovijetala, gubitnika?

- Klijentelizam, što bih razumljivije preveo kao nepotizam, korupcija, različita pravila i izgledi za uspjeh za umrežene i privilegirane i razgranata birokratska država koja zadire u sve pore života, glavne su prepreke za buđenje kreativnosti u svim oblastima života, pa tako i u gospodarstvu gdje ulaganja zavise o spremnosti na preuzimanje rizika mnoštva ljudi. Ponavljanje ovakvih tvrdnji, kao i javni zahtjev za promjenama, reformama, doista već zvuče kao gubitničko zanovijetanje, lajanje na mjesec, pa se lako od toga umoriti, osobito ako vidite ili mislite da se ništa ne mijenja. Jako mi je teško procijeniti da li u tom smislu napredujemo, nazadujemo ili stojimo u mjestu, jer kada je riječ o političkoj strukturi i ponašanju glasača, stvari se uvijek mijenjaju jako sporo. Ako očuvamo mir i okvir Europske unije, mislim da će se stvari ipak mijenjati nabolje usporedo s obrazovanjem i informiranjem ljudi, osvještavanjem činjenice da sami sebe držimo prikovanima uz europsko razvojno dno, jer se ne želimo mijenjati. Ali da, ako ćemo u tom smislu napredovati, bit će to jako sporo.

- Zbog smrti Milana Bandića, a s obzirom na najširu društvenu, ali ekonomsku težinu Zagreba, uskoro će na vagi biti spremnost našeg društva na promjenu ili bar prvi značajan iskorak iz postojeće matrice 'hobotnice'? Jeste li tu optimist ili pesimist?

- Kada bih vam sada rekao da zbog promjene zagrebačkog gradonačelnika očekujem velike promjene, proturječio bih svom prethodnom odgovoru. Ovo je najteže pitanje koje ste mi postavili. Zagrebu treba bolje profesionalno upravljanje kako bi se kroz aktiviranje velikih urbanih investicija u oblasti prometa, mobilizaciju neiskorištenog potencijala prostora "Gredelja" i zelenih investicija, uz obnovu potresom oštećenog, grad transformirao. Paradoks je što novac uopće nije ograničenje, jer kroz kombinaciju EU sredstava, privatnih ulaganja, javno-privatnih partnerstava i aranžmana s razvojnim bankama kao što su EBRD, Svjetska banka i Europska investicijska banka, gotovo sve postaje moguće. Hoće li se pojaviti neki gradonačelnik koji će biti dovoljno dobar menadžer da okupi stručno jak i životno energičan tim, a koji će u isto vrijeme funkcionirati na politički nov, moderan način - uz visok stupanj transparentnosti i uključivanja građana bez formiranja čvrstih krugova političkih klijenata, to ne mogu procijeniti. Previše sam star da bih bio optimist.

Povezane vijesti

• ZET intenzivirao mjere sprečavanja širenja koronavirusa, novi ljetni vozni red
• Umjetnici HNK-a Zagreb u izravnoj komunikaciji s publikom
• Bačić: Dosadašnji model upravljanja krizom je dobar i efikasan