Milan Rakovac
Babilonske sudbine izmiješanih krvi koje u prvome koljenu postaju talijanske. Stotinu tisuća umirovljenika, 90 tisuća zaposlenih, stari grad rado ide u prošlost, k danima umne i raskalašne Marije Terezije koja nakani od Trsta stvoriti imperijalni emporijum, a poslije pada Napoleona i Bečkoga kongresa (čitaj: kada neopozivo umre serenissima Venecija, gospodar mora i obala) on to i postade, te nagrnuše u nj trgovci Židovi i Grci otvarajući trgovine, Furlani i Krnjeli otvarajući obrt, lađari propale mletačke flote otvarajući luku uz svježu krv istočnojadranskih pomoraca iz Perasta i Dobrote, Trpnja, Zadra i Malog Lošinja, birokrati, tehničari i oficiri iz Graza, Beča, Budima i Praga, propali plemići iz Galicije i Besarabije, školanja i slobode željni Srbi, rijeka Slovenaca i Hrvata iz Primorske i Istre hvatajući se najnižih manovalskih poslova.
Dolaze, opija ih "dolce Favella" i borgo Triestino, živahni sredozemni duh, modro Jadransko more kojem bura s Krasa bijelom pjenom umiva lice. Dolaze i ostaju, ostaju i postaju Talijani, mahom, osim slavenskog puka. S’ciavi ostaju svoji jer su žilavi i otporni, jer su Michez i Jachez, Tinza i Marinza da služe za stolom srebrninu i u bijeloj malvaziji pirjane jarebice, da služe gospodara u postelji. "Mirko Drek", vulgarni je podrugljivi naziv za nas tamo, čak i po novinama bijaše, do jučer, posprdna rubrika toga naziva. Cicio, koji nosi krbun s Ćićarije, podbrađena Primorka koja po kućama nosi mlijeko i skutu.
U novinama danas za nas kažu "turisti".
Triestin patoco, pravi, fetivi Tršćanin, postade danas i jedan od onih s cognome resenta, s umivenim prezimenom.
"Farina s’ciava che xe diventada pan ‘talian" – šćavunsko brašno koje postade talijanski kruh. Među odabranima od odabranih iredentista, potom čuvenih (po zlu za nas) "dicianovista", mnoštvo čudnovatih i značajnih prezimena koja su slijedila oca tršćanskoga iredentizma Felicea Veneziana – Mayer, Ara, Gurresch, Szombately, Hermet, Daurant, Gayda, Juretich, Polich, Liebermann, Mahkovec, Gasser, Horn, Slocovich, Mussafia, Venizelos, Tripcovich, Xidias, Zottig, Sippan, Parovel, Baccich, Reiss, Uicich, Salon, Steinz, Kraglievich, Raicevich, Mrach, Gabrich, Preisach, Galcich, Boxich, Picinich, Vidacovich, Werk, Guardiancich, Holzner, Jesi, Pejanich, Racovich, Steinbach, Wulz,.. "Quanti nomi hanno questi Triestini!", pecnu Mussolini svoje gorljive sljedbenike i glavnu uzdanicu iredentista za jednog od svojih posjeta Trstu, koliko li prezimena – Nijemci, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, Grci, Židovi, Englezi, tvorci onoga gorljivog duha "tršćanstva".
Triestinita.
– E, ma izvinis, znate, e stato un equivoco...
– More, ti mene da zajebeš za dvesta dinara?!
Gotovo za ruku vodi me matori Tršćanin, uredno i siromaški odjeven, s nizom vrpci i rozeta od odlikovanja koja steče, van sumnje, za "Vitorio Veneto" 1918., k butižinu s ribarskim priborom za moga tasta.
– Ma lei el xe uno dei nostrani, la, in Istria?...
– No, sior mio, mi son uno dei nostri, Istriano si, noi Istriani, la sa...
– Noi Istriani..
Crče Austria felix. Finis imperiae. Abram u Abrami, Africh u Afri, Andrich i Andricich u Andri... čak i na grobljima, "redukcija" prezimena, paljenje "Balkana" 1920., Julijska krajina je poligon squadrističkih hordi. Komunist i pisac Ignazio Silone bio je tada u Trstu, poslije je zapisao: "Možda još otvorenije nego u ostaloj Italiji, fašizam je u Trstu uživao podršku vojnih i civilnih autoriteta. I bogate buržoazije"...
"Roma d’ Oriente" hoće Mussolini da postane Trst, 1922.
Cecovini, Giuricin, Gruber-Benco, de Vidovich... više od pola stoljeća kasnije hoće "čisti Trst", boje se balkanizacije, boje "slavenskoga Trsta", da grad ne postane "Nova Trst".
Imbastardimento, "pokopiljenje".
A radnički, crveni Trst "slavofilo" ili "slavocomunista", 23. kolovoza 1927., na dan umorstva Sacca i Vanzettija dobro pokazuje svoju vrijednost – radnici brodogradilišta San Marco, unatoč policijskoj intervenciji, štrajkaju jedan sat. Oni tada pjevaju:
"L’Italia si fa grande
la cova i pulisini
che no te rompa i ovi
sta atento Mussolini".