ČITA(J)MO ISTRU
Renesansa u Svetvinčentu – Pietro Morosini preobrazio selo u gotovo idealno naselje
Kaštel Morosini Grimani
Renesansa (tal. rinascimento), stilsko razdoblje europske umjetnosti 15. i 16. stoljeća, zatječe prostor Istre podijeljen na mletački i austrijski. Najcjelovitiji primjer renesansnog stila u istarskom graditeljstvu pokazuje središte Svetvinčenta u kojem tadašnji vlasnici, mletačka obitelj Morosini, gradi pravi renesansni trg s kaštelom, župnom crkvom trolisnog pročelja, gradskom lođom i nizom jednokatnica s renesansnim monoforama. Sve te građevine podignute su od 1485. do oko 1520. godine i primjer su planiranog "idealnog" naselja.
Gospodari Svetvinčenta nisu zanemarili urbanu estetiku, koju su elegantno spojili s jednostavnošću i praktičnošću. Na istarskom poluotoku ne nalazimo mnogo primjera renesansnoga graditeljstva, što samo potvrđuje teške prilike u kojima se Istra tada nalazila. U apokaliptičnom ozračju, između "ratova, gladi i bolesti", na istarskom tlu, predvorju Venecije, nastalo je samo nekoliko renesansnih građevina. Među malobrojnim graditeljskim primjerima u 15. i 16. stoljeću u Istri pojavljuje se svetvinčentski ansambl renesansnog značaja kao jedinstveni primjer i mala senzacija. Kvalitetom se ne može usporediti s venecijanskim primjerima, ali za istarske, provincijske prilike, to je fantastičan pokušaj organizacije života na latifundiji, feudalnom posjedu.
Svetvinčenat, Savičenta, San Vincenti
Polazište imena Svetvinčenat krije se u imenu zaštitnika, hispanskog mučenika sv. Vincencija i istoimenoj opatiji oko koje se razvio gradić. Vrijedni benediktinci pionirski su prokrčili šume, obrađivali zemlju, sagradili nastambu i crkvu. Tako su privukli prve naseljenike. Među visokim čempresima koji skrivaju najstariju sačuvanu građevinu i danas šumi - kako se neki literarno izražavaju - njihovo geslo Ora et labora (Moli i radi).
To je područje bilo bez vodenih tokova, pa je opatija podignuta u blizini lokve Suhaće, koja je isušena prije nekoliko godina.
Svetvinčenat, odnosno opatija benediktinaca iz Ravenne, prvi se put spominje u dokumentu Otona II. 983. godine kao posjed (feud) porečkog biskupa. To je područje bilo granično između tri ondašnje biskupije: porečke, pulske i pićanske.
Godine 1211. oglejski patrijarh dodijelio je feud pulskoj obitelji Castropola, koja je pravni gospodar feuda postala 1280. godine, investiturom porečkog biskupa Bonifacija Castropole. Porečki je biskup 1331. godine feud podijelio na dva dijela: jedan je pripao Galvanu Castropoli, a drugi Andreji Morosiniju. Kao nadarbina, Svetvinčenat je 1388. godine pripao obitelji Krotendorf, koji su njime gospodarili do 1460. godine kada su ga se morali odreći u korist porečkog biskupa. Potomak obitelji Castropola dobio je iste godine feud na upravu od porečkog biskupa. Kad je porečkim biskupom 1464. godine postao Francesco Morosini, on je nakon smrti Paola Castropole, u posjed uveo svog nećaka Paola Morosinija. Biskup je kasnije osporavao takvu investituru, a spor je konačno riješen 1524. godine kada je biskupu priznato izvorno, a Morosinijevima trajno pravo korištenja feuda. Za vrijeme Paola Morosinija, 1524. godine, Svetvinčenat je dobio statut koji je uređivao svakidašnji život u mjestu.
Brakom Angele i Morosine Morosini s braćom Grimani, 1585. godine feud je kao miraz prešao u njihove ruke. Obitelj Grimani di Luca ostala je gospodarom feuda sve do propasti Venecije 1797. godine. Nakon 1797. godine, Grimaniji ostaju nominalno vladari, ali su i dalje vlasnici svetvinčentskog kaštela i okolnog područja sve do ukinuća kmetstva u Austrijskoj Monarhiji te iščeznuća feudalnih odnosa sredinom 19. stoljeća. Nakon propasti feudalnog sustava, oko 1840. godine, Grimanijevi prodaju Kaštel s okolnim zemljištem porečkom biskupu. U vrijeme prodaje u Kaštelu se više nije živjelo, područje bivšeg feuda u cijelosti je inkorporirano u upravni i pravosudni sustav Austrijske Monarhije.
Kaštel je kao utvrda postojao već u drugoj polovici 13. stoljeća. Preuređenje u renesansni kaštel dovršeno je 1485. godine, a oblik se bitno nije mijenjao ni poslije u pregradnjama nakon požara 1586. godine. Podigao ga je Almoro, brat Marina Grimanija, mletačkog dužda, u ono vrijeme providur za gradnju utvrde u Palmanovi. Bio je jedna od važnijih utvrda mletačke vojske. Saniran je 1907. i temeljito obnovljen 1933. godine i u naše vrijeme. Kaštel je zadnji puta bio spaljen krajem Drugog svjetskog rata.
Kada su 1485. godine Morosini dovršili opsežno preuređenje kaštela u renesansnu građevinu značajnoga volumena, on postaje dominantna točka naselja i tu funkciju zadržava do danas. Formiranje trga oko kaštela isprva je imalo obrambenu funkciju (preglednost terena), kao što je u obrambene svrhe iskorištena i velika vrtača, Žlinj, uz sjeverni rub kaštela koja je, otežavajući pristup kaštelu, činila njegov dodatni obrambeni element.
Renesansna preobrazba naselja
Značajnija preobrazba naselja počinje početkom 16. stoljeća, vjerojatno nakon što je Pietro Morosini uspio riješiti spor s porečkim biskupom Girolamom Campeggiom, koji mu je nakon izumiranja loze Paola Morosinija osporavao pravo na nasljedstvo. Godine 1520. Morosini je izdao Statut koji je uređivao daljnji feudalni život mjesta. Razvoj mjesta usporavao je dugogodišnji rat između Mletačke Republike i Kambrejske lige (1508.–1523.) koji je opustošio i unutrašnjost Istre. Prema mirovnom ugovoru posjed Svetvinčenat 1535. godine ostaje u vlasništvu obitelji Morosini te i formalno prelazi u sastav Mletačke Republike. Potpisivanje mira omogućilo je snažniji razvoj Svetvinčenta i nastavak njegove urbane preobrazbe. Novi mirnodopski uvjeti, ali i važan položaj naselja u odnosu na obližnju mletačko-austrijsku granicu, donijeli su Svetvinčentu novi uzlet.
Razvojni zamah koji je Svetvinčenat doživio početkom 16. stoljeća već je krajem toga stoljeća bio usporen. Renesansnu transformaciju prvo je zaustavila promjena vlasnika feudalnog posjeda. Godine 1560. posjed ženidbenim vezama prelazi iz obitelj Morosini u obitelj Grimani, u čijem će vlasništvu ostati do 1846. godine. Obitelj Grimani bila je više zaokupljena obrambenim funkcijama naselja nego planiranjem njegova komunalnoga uređenja. K tomu, 1586. godine kaštel je zahvatio veliki požar u kojem je osobito stradala palača kaštela, nakon čega je valjalo provesti hitnu obnovu čitavoga zdanja.
Usmjerenost Grimanija prema vojnim funkcijama naselja bila je rezultat dugogodišnjih napetosti na obližnjoj mletačko-habsburškoj granici, koje su početkom 17. st. kulminirale u ratnoj kataklizmi Uskočkoga rata (1615. – 1617.). Kao snažna utvrda, Svetvinčenat je bio sjedište mletačke vojske, a povremeno i generalnoga providura. Kapetan kaštela imao je vojnu i sudsku vlast. U tom smislu dolazi do izrazite militarizacije naselja.
O stanju Svetvinčenta nakon Uskočkoga rata pisao je u horografiji o Istri Giacomo Filippo Tomasini, dugogodišnji novigradski biskup i polihistor. Tomasini naglašava da su Grimaniji kao feudalni gospodari dopustili naseljavanje Morlaka, kao i izbjeglica iz okolnih naselja. Posjed je bogat dvjema šumama, Prostimo i Preseka, a na poljima se između ostaloga uzgajaju mahunarke, žito, krma te bijelo i crno vino koje se nikada ne kvari. U središtu posjeda je utvrda s četiri kule, u koju se ulazi kroz vrata koja su osigurana mostom na podizanje. Utvrda može primiti 200 ljudi pod oružjem, a tu se nalazi i stan za kapetana kojega nazivaju rektorom. U utvrdi su stanovi za vojnike, skladišta, pekara, mjesto za streljivo te prostorija za oružje za dvjesto mušketira te dvije velike cisterne. Ispred utvrde je velik trg, s južne strane omeđen prekrasnom lođom, dok istočnu stranu zatvara crkva Marijina Navještenja s pet oltara, dobrim slikama, orguljama i sakristijom punom srebrnoga posuđa. Sve glavne ulice mjesta utječu u glavni trg i čine to naselje vrlo lijepim. Svi su ti ljudi, piše Tomasini, slaboga statusa i bave se poljoprivredom, osim nekoliko civila.
Trg u Svetvinčentu jedan je od najljepših, ali i najočuvanijih renesansnih trgova u Hrvatskoj, okružen je sa sjeverne strane obnovljenim kaštelom Morosini-Grimani, s istočne strane crkvom Marijina Navještenja s relikvijama bl. Miroslava Bulešića, s južne strane ložom i renesansnim palačama, a s jugozapadne strane crkvom Sv. Antona Padovanskog. U središtu trga je cisterna. Opisuje ih redom.
Župna crkva Marijina Navještenja
Nijedan poznati izvor ne navodi točno vrijeme gradnje crkve, početka ili završetka, kao ni vrijeme njezina posvećenja. Datacija gradnje crkve smješta se na kraj 15. stoljeća ili u prvu polovicu 16. stoljeća. U to je vrijeme gospodar Svetvinčenta bio Pietro Morosini. Slova uz grbove na pročelnim pilastrima crkve odgovaraju njegovim inicijalima. On je naručio gradnju crkve, a vjerojatno i gradnju ostalih zgrada na trgu.
Crkva Navještenja Marijina jednobrodna je građevina pravokutnog tlocrta s dubokom polukružnom apsidom. Jedini je reprezentativni primjer istarske sakralne arhitekture koja se odlikuje trolisnim pročeljem.
Trolisno pročelje
Trolisno pročelje koje gleda prema t rgu naglašeno je vertikalnim pilastrima visokog postamenta koji sežu do horizontalnog vijenca iznad kojeg se diže trolisni završetak naglašenog središnjeg luka. Vijenac je sastavljen od različitih, plićih i naglašenijih horizontalnih elemenata. Na samom vrhu najvišeg, odnosno središnjeg luka nalazi se dekorativni element u obliku školjke. Krajevi pilastara obogaćeni su kružnim završetcima s dekorativnim središnjim cvijetom, a u donjem dijelu centralnog para pilastara uklesani su medaljoni koji svjedoče o venecijanskom utjecaju. Izduženi pročeljni prozori polukružnog završetka osvjetljavaju ulazni dio crkve, dok se na središnjem dijelu, iznad portala, nalazi jednostavna rozeta. Portal se odlikuje korintsko-renesansnim kapitelom u obliku palmete.
Na južnoj strani istaknute polukružne apside nalazi se sakristija povezana s prostorijama na južnom zidu crkve, dok je na sjevernoj strani, prije 1681. godine, dograđen zvonik koji vjerojatno nije bio planiran da stoji uz apsidu već da bude odvojen od tijela crkve. Takav je položaj bio uobičajen za venecijanske crkve. Kao i apsida, bočni su zidovi jednostavni, bez dekoracije s izduženim prozorima polukružnog završetka. Na južnom su zidu dozidane pomoćne prostorije koje su povezane sa sakristijom za koju se smatra kako datira u 17. stoljeća.
Na sjevernom se zidu nalaze dva sporedna ulaza, jedan koji vodi izravno u lađu i drugi koji vodi kroz prizemlje zvonika u pomoćne prostorije, te zatim i u svetište. Dok su glavno pročelje i zvonik zazidani od finih, pravilnih kamenih klesanaca, bočni su zidovi vjerojatno izvorno bili ožbukani kao i danas.
Jednostavna unutrašnjost
Jednostavna unutrašnjost i jedinstvenost lađe ne poklapa se s trolisnim izgledom pročelja. Trijumfalni luk dijeli široki prostor broda od apsidalno naglašenog prostora oltara, a još četiri oltara krase bočne zidove. Renesansni oltari Sv. Križa i Sv.Antuna postavljeni su uz zid trijumfalnog luka, dok su glavni oltar i dva na bočnim zidovima blizu zapadnog portala iz baroknog razdoblja. Oltar Sv. Križa predstavlja najljepši primjer renesanse plastike u Svetvinčentu, a njemu je sličan i nešto kasnije izrađeni oltar Sv. Antuna.
Izduženi prostor svetišta nije uobičajen za istarske renesansne sakralne građevine. Na bočnim zidovima svetišta nalaze se drvene korske klupe iz 17. stoljeća. Izvorno su strop broda i svod svetišta bili drveni i kasetirani, ali su kroz kasnija stoljeća poprimila drugačiji izgled. Strop je 1871. godine potpuno obnovljen, a na unutrašnjem je zidu, iznad ulaza, dograđeno pjevalište s orguljama.
Savršeno koncipiran trg
Veliki trg, Placa, sačuvao je renesansni izgled, skladne arhitektonske proporcije i jednostavnost. Predstavlja najcjelovitiji primjer planiranog renesansnog urbanizma u Hrvatskoj.
Trapezoidnog je tlocrta u čijem se središtu nalazi cisterna (šterna) izrađena od kamena 1808. godine. Sužavanje trga na istočnoj strani vjerojatno je bilo namjerno, s ciljem optičke korekcije. Trg je opasan s kaštelom i palačom s jedne strane, a na istočnoj, užoj strani je župna crkva Marijina Navještenja. Preostale strane okružuje niz istovjetnih jednokatnica s renesansnim prozorima i gradska loža iz 18. stoljeća s otvorenim trijemom i šest arkada s elegantnim lukovima. Loža ima dva ulaza: jedan vodi na glavni trg, drugi se otvara prema sporednoj ulici.
Nizovi kuća gotovo do u detalje odgovaraju oblicima zgrada s kraja 15. i 16. stoljeća u pučkim četvrtima Venecije. To su jednostavne i funkcionalne građevine kojima monumentalnost daju simetrično postavljene renesansne monofore polukružnog oblika. Isprva nisu činile blokove zbijenih kuća, inače tipičnih za renesansne gradove istočne obale Jadrana. Tako izgrađene imale su više ruralni nego urbani značaj.
Uprava i samouprava
U razdoblju mletačke uprave, svetvinčentski posjed obitelji Grimani ima pravni status feuda (gospoštije) s apsolutnom samostalnošću i feudalnim sustavom uprave i sudstva. Upravu Grimanijevih vodio je kapetan koji je stanovao u kaštelu. Stanovnici Svetvinčenta bili su podanici obitelji Morosini, odnosno Grimani, a ne Mletačke Republike, koja je poštivala povlastice feudalne obitelji i njezinih podanika. U vrijeme Prve austrijske uprave (1797.–1806.) feudalna uprava i dalje ima status samostalne upravne jedinice, ali je podređena austrijskim vlastima. U vrijeme Francuske uprave (1806.−1813.), zbog ukidanja gospoštijskih uprava Svetvinčenat prelazi u status općine u sastavu rovinjskog kantona. Izvršne upravne funkcije preuzima delegat (povjerenik) francuske vlasti.
Uključivanjem Istre u francuski državnopravni poredak ukida se sustav feudalnog sudstva pa su sve pravosudne funkcije koje je do tada obavljalo feudalno sudište u Svetvinčentu, na čelu s kapetanom, prenesene u prvostupanjsku nadležnost pomirbenog suca u Svetvinčentu te drugostupanjsku nadležnost suda u Kopru.
Nakon ponovne uspostave austrijske vlasti 1813. godine, na području Istre obnavlja se upravni sustav gospoštija i privilegiranog sudstva. Ipak, premda područje Svetvinčenta ponovno nominalno dobiva status feudalne uprave, u odnosu na razdoblje prve austrijske uprave samostalnost je uprave dodatno ograničena.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
