Jedan od rijetkih poslovnih prostora koji su zimi stalno otvoreni u rovinjskoj žili kucavici Careri urarska je radnja Nikole Žeravice. Iako je njegov zanat na izdisaju, a on u 80. godini života, ne namjerava se odreći svojeg zanimanja.

- Ja sam nominalno u mirovini. Obrt sam prenio na sina Denisa, a ja sam iskoristio pravo i pola radnog vremena radim u našoj obiteljskoj radnji. Iako danas veći dio ljudi koristi digitalne i pametne satove, još je uvijek puno onih koji se ne mogu odreći klasičnih mehaničkih satova. Neki, uglavnom stariji sugrađani ne služe se elektronikom pa se više pouzdaju u mehaniku. Drugi imaju nostalgiju ili uspomenu na mehaničke satove pa ih redovno održavaju. Nekima su stari satovi dar, trofej ili naprosto ukras s kojim su emotivno vezani, kaže Nikola Žeravica i pokazuje nam džepni sat koji su mu donijeli na popravak.

Zanat za strpljive

Nikola je zanat urara, što je u njegovoj mladosti bilo jedno od elitnih obrtničkih zanimanja, učio u rodnom Ključu. Tamo je završio Školu učenika u privredi za preciznog mehaničara, ali je najviše učio radeći na praksi kod tamošnjih urara.

- Za ovaj zanat moraš biti veliki entuzijast. Za popravak satova treba puno strpljenja i znanja koje se stječe praksom. Kroz moje ruke prošlo je tisuće satova i mogu slobodno reći da su najbolji švicarski. Ljudi su se često hvalili koliko pojedini satovi imaju rubisa, istarski bismo rekli rubina, što asocira na dragulje. Ustvari, riječ je i ležajevima preciznih zupčanika koji se izrađuju od tvrde keramike. Što je sat imao više rubisa, do 24, bio je kvalitetniji. Kada su stigli ruski ručni satovi, cijena im je bila manja, ali su imali minimalno 17 rubisa. Koliko su švicarske tvornice satova poslovne, svjedoči činjenica da se svaki dio sata može i sada nabaviti, iako se mnogi satovi godinama ne proizvode, objašnjava Žeravica.

Kada je riječ o kvaliteti ručnih mehaničkih satova, kaže da su Švicarci, usprkos proizvođačima na Dalekom istoku, bili i ostali najkvalitetniji. Gotovo sve njihove marke su u kvalitativnom vrhu, a najbolji su bili satovi marke Omega, smatra Žeravica te dodaje da je u Istri, posebno zbog trgovina u Trstu, popularan bio švicarski Darwil. Kasnije se među njih ubacio japanski Seico, a potom i jeftiniji ruski Kirovski.

Nikola Žeravica je svoju urarsku radnju u Careri otvorio u malom gradskom lokalu još 1964. godine. I tada je bio jedini urar u Rovinju. Kasnije su svoje radnje u istoj ulici otvorili danas već pokojni Nenad Kajdić i Arnaldo Puhar.

- U to vrijeme standard je rastao pa je bilo prestižno imati dobar sat. Posla je bilo za svih nas trojicu, a u nabavci dijelova smo si i pomagali. Kada su mehaničke počeli zamjenjivati elektronski satovi, posla je bilo manje. Ipak, mnogi su se i tada opredjeljivali za pouzdane švicarske satove. I danas ima mnogo njih koji preferiraju takve satove pa se još proizvode. Ne treba biti nostalgičan jer elektronika preuzima primat u svim sferama. Danas mladi ljudi ni ne nose satove, pouzdavajući se u svoje mobitele. Ipak, mnogi ne mogu bez sata na ruci, bilo mehaničkog bilo elektronskog. Njima se služe i rekreativci i sportaši. U takvim elektronskim i pametnim satovima mi jedino možemo izmijeniti baterije, zaključuje Žeravica.

Muzejski eksponati

U njegovoj maloj radnji može se razgledati zbirka mehaničkih satova. Među izlošcima je posebno zanimljiv mehanički uklopni sat iz 1905. godine. Njime se puštala u rad plinska rasvjeta u Rovinju, uvedena početkom 20. stoljeća, kada je Rovinj bio pod Austrijom, pa je na prostoru današnje Tvornice ribljih konzervi Mirna uz mnoge industrijske pogone izgrađena i gradska plinara.

Zanimljiv mehanički uklopni sat iz 1905. godine. Njime se puštala u rad plinska rasvjeta u Rovinju

Tu se mogu vidjeti i raritetne budilice i bogato opremljeni zidni satovi. Jedan od njih je i trofejni lovački. Na pitanje kome će pokloniti svoje izloške, Žeravica kaže da ih je već naslijedio njegov sin, pa će on, ako se ne bude bavio svojim zanatom, odlučiti kome će ih ustupiti. Oni koji su povezani s Rovinjom najbolje bi bilo da završe kao muzejski eksponati.

Obitelj Žeravica u Rovinju od 1963.

Obitelj Žeravica je došla u Rovinj još 1963. godine. Nikolin otac Božo je radio u ciglani u Ključu. Već tada počela se osjećati netrpeljivost između Hrvata i Srba, koji su redom držali šefovska mjesta. Nakon jednog prigovora Božo Žeravica je osuđen na šest mjeseci zatvora. Nakon odslužene kazne preselio se u Rovinj i radio kao zidar. Za njim je 1964. došao Nikola i otvorio svoju radnju.

Trofejni lovački sat

Početkom rata u Bosni i Hercegovini obiteljsku kuću je napustio i Nikolin brat Franjo, profesor hrvatskog jezika i književnosti. Zaposlivši se u Osnovnoj školi Vladimira Nazora u Rovinju Franjo Žeravica se nastavio baviti i svojim hobijem pa je, kao i u Ključu, godinama bio izvjestitelj Večernjeg lista, a kasnije, sve do smrti, i portala Grada Rovinja.

Krizmanicima omiljen dar

Ručni sat je nekad bio omiljen dar za krizmu. Krizmanici su redom za kumove odabirali bogatije sugrađane, često i rodbinu iz Italije, da bi na dar dobili što bolje satove. Prije krizme su se svi krizmanici hvalili svojim satovima. Znalo se desiti da su neki od uglednih kumova, posebno servisera radija, televizije i kućanskih aparata, koje je poznavao širok krug ljudi, bili pozivani na svaku krizmu.

Švicarski satovi su onda bili preskupi pa su se počeli kupovati jeftiniji satovi ruske marke Kyrovski. Iako su i ovi bili dobri, krizmanici su često bili razočarani jer su očekivali švicarski sat, velik kao "kapula". I ruski satovi su bili pouzdani, ali su imali manje rubisa pa su u narodu smatrani manje vrijednima. Za današnju mladost sat gotovo da nema vrijednost. Danas su u modi mobiteli, koji se ubrajaju među najuspješnije proizvode u povijesti čovječanstva.

Slobodno njihalo, opruga i zapinjač

Sat je jedan od najstarijih izuma. Izumljen je kako bi mjerio vremenske jedinice manje od dana, mjeseca i godine. Prvi, primitivni satovi bili su zasnovani na različitim pojavama ili događajima određenoga trajanja, na primjer istjecanju vode ili pijeska iz posude, izgaranju svijeće i slično. Prateći razvoj tehnike, razvijaju se sve složeniji i točniji satovi. Mehanički su satovi postali pouzdani tek primjenom mehaničkih oscilatora koji upravljaju ritmom sata.

Christiaan Huygens je 1656. primijenio slobodno njihalo kao mehanički oscilator, čije vrijeme njihanja ovisi o duljini niti. Huygens je 1674. konstruirao i sat pokretan oprugom s opružnim mehaničkim oscilatorom, koji može raditi i u pokretu. Robert Hooke konstruirao je 1876. prvu zaprečnicu ili zapinjač, mehanizam koji pouzdano određuje ritam mehaničkog oscilatora. Tek je to omogućilo konstruiranje pouzdanih satova za rad u pokretu, džepnih i potom ručnih satova.

I danas se proizvode stotine ručnih satova. Kvalitetniji se prodaju od šest tisuća kuna naviše, bolji prelaze deset tisuća kuna. Najpopularnije marke su Tissot, Zeppelin, Aviator, Swiss Military, Luminox, Mido, Bauhaus, Versace, Certina, Wenger, Police, Junkers, Bulova i Ingersoll, japanski Citizen i Seico, ruski Poljot i Vostok.

Povezane vijesti

• Rovinj se trese u ritmu salse
• The World prvi cruiser u Rovinju
• Talijanski carabinieri na rovinjskim ulicama