lifestyle
recepti
automoto
film
gastro
glazba
dom
moda i stil
showbizz
svijet zivotinja
tehnologija
zanimljivosti
zdravlje i fitness
znanost
putovanja
more i nautika
ČUVARI ŽIVOTA
Biljno bogatstvo Lijepe Naše: ovo su zakonom zaštićene i endemske vrste biljaka u Hrvatskoj
(Foto: Novi list)
Mogli bismo ispisati bezbroj redaka o tome zašto su biljke važne za nas i naš planet, pa se čini teškim zadatkom uopće započeti opjevavati njihov značaj i ulogu koju imaju za život nas i mnogih drugih organizama koji žive na Zemlji.
Osim što su primarni proizvođači kisika, koji je ključan za to što dišemo, biljke također i čiste zrak od zagađivača. Konkretnije govoreći, one uzimaju ugljični dioksid iz atmosfere, čime direktno pomažu ublažavanju sve učestalijih klimatskih promjena.
Također, biljke održavaju plodnost tla te imaju ulogu u sprječavanju erozije, a uz to, ne zaboravimo na veliku ulogu u medicini gdje se od takoreć’ pamtivijeka koriste za liječenje raznih bolesti, kao i u razne estetske, ali i ceremonijalne te sakralne svrhe.
Na, u i s njima živi bezbroj sićušnih životinjica i organizama kojima biljke pružaju dom i zajedno stvaraju čudesne ekosustave. Na neki način, biljke im osiguravaju opstanak i štite ih, no pitanje je – čija je zadaća štititi biljke?
Ta odgovornost pada direktno na nas, no istinu na vidjelo, ponekad smo kao vrsta previše humanocentrični i imamo tendenciju zaboraviti da nas zrakom koji dišemo ne opskrbljuju skupocjeni automobili, novi mobiteli ili par modnih krpica – već upravo biljke.
Mandat nam je zaštititi ih ne samo zbog toga što su nama i svim budućim generacijama neophodne, već u tome leži i naša moralna obveza. Upravo zbog nekih naših ljudskih (ne)djela određene biljke su u Hrvatskoj zaštićene zakonom, ne bi li se zaštitilo njihovo prirodno stanište i raznolikost. Tako u Lijepoj Našoj zakon štiti gotovo tisuću biljaka u kategoriji strogo zaštićenih vrsta.
Neke od njih su vrste koje su u opasnosti od izumiranja, dok su neke veoma usko rasprostranjene (endemi). Zakonom zaštićene vrste biljaka zabranjeno je brati, rezati, iskopavati, sakupljati ili uništavati, a zadaća je svih nas pobrinuti se da nikad ne napuste ovaj planet!
Velebitska degenija (Degenia velebitica)
Za velebitsku degeniju zasigurno su mnogi čuli još za vrijeme školskih dana – što nije čudno jer je strogo zaštićena još od 1964. godine, a oni koji su u školi sjedili na ušima, za nju znaju pak preko kovanice od nedavno umirovljenih 50 lipa!
Ova biljka prvi dio svog imena dobila je prema planini na kojoj obitava, a s obzirom na to da je endemska vrsta, pronaći se može samo na Velebitu. Drugi dio duguje mađarskom prirodoslovcu Árpádu von Degenu koji ju je otkrio početkom 20. stoljeća.
Radi se o veoma nježnoj biljčici u čijim se žutim cvjetovima može (vizualno) uživati samo u svibnju i lipnju, a njeni pomalo mesnati šiljasti listovi veoma su posebni zbog svog pomalo srebrnkastog odsjaja.
Nije nešto naročito visoka; oko 10 centimetara, no veličina ju nije spriječila da postane jedna od najvažnijih biljaka naših prostora. Zanimljivost: na Dan planeta Zemlje, 22. travnja, dodjeljuje se novinarska nagrada za najbolji rad na temu zaštite prirode, koja je nazvana upravo po ovoj velebitskoj ljepotici!
Biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio)
Ovo malo remek-djelo Majke prirode endemska je vrsta koja se može pronaći samo u okrilju biokovskih stijena, točnije, u njihovim pukotinama. Tercijarni je relikt, što govori puno o njegovoj izdržljivosti i otpornosti, a svoje je mjesto pod suncem pronašao na preko tisuću metara nadmorske visine.
Krase ga zvonkoliki ljubičastoplavi cvjetovi i gusti, pomalo uvijeni uski listovi. Inače, postoji puzavo i patuljasto zvonce, od kojih je potonje endem koji je prvi put opisao znanstvenik Portenschlag Ledermeyer 1820. godine.
Hrvatska sibireja (Sibiraea laevigata)
Ovaj listopadni, oko metra visok razgranati grm iz porodice ruža njeguje svoj status zaštićene vrste od 1964., baš kao i velebitska degenija.
Cvate u lipnju i početkom srpnja, a otkrio ju je Stefan Kocsis. Iznimno je otporna, čak i na najekstremnije vremenske promjene i temperature, a neki će stručnjaci čak reći da je jedna od najizdržljivijih biljaka u čitavoj Hrvatskoj s obzirom na to da je uspjela pronaći način da »pregrmi« posljednje ledeno doba! Vrste srodne ovoj postoje i u Rusiji, Kini i Bosni, no još uvijek nije sigurno radi li se o identičnim ili srodnim biljkama…
Kako bilo, ova hrvatska ljepotica svakako je veoma posebna.
Runolist (Leontopodium alpinum)
Runolist, ljutomirka, belica, lavlja biljčica – sve su to nazivi za ovaj, na našim prostorima jedan od najpoznatijih zaštićenih cvjetića! Runolist na neki način ima svoju stražu, a čuva ga slovo Zakona o zaštiti prirode iz 1952. godine.
Osim kod nas na potezu Dinarida, pronaći ga možete i u Engleskoj te na Sredozemlju. Može narasti do 20 centimetara visine, a u punoj rascvjetanoj ljepoti možete uživati tijekom perioda cvatnje u srpnju i kolovozu. Prepoznatljiv je po bijelim, zvjezdastim cvjetovima koji kao da su napravljeni od vune.
Zbog iznimnih blagotvornih moći, njegov cvjetni ekstrakt široko se koristi u kozmetičkoj industriji, zbog čega se danas uzgaja za te potrebe u staklenicima. Međutim, nek’ vas to ne zavara – runolist je zabranjeno rezati, brati i čupati!
Kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii)
Ili hrvatski pakujac, endemska je biljka koja kod nas raste na Velebitu i Plješivici, a ime duguje mađarskom znanstveniku i istraživaču Palu Kitaibelu koji nije skrivao svoj afinitet prema velebitskoj flori.
Zakonom je zaštićen od 1976., a svojim ljubičastim listovima, koji su u punom cvatu čitavo ljeto, mami poglede svih planinara kojima se nađe na putu. Nek’ vas njegova nježna i delikatna narav ne zavara – kitajbelov pakujac je otrovan, i to ponajviše njegove sjemenke.
Hrvatska perunika (Iris croatica)
Ova predivna i veličanstvena biljka hrvatski je nacionalni cvijet od 2000. godine, kada ga je tom titulom proglasila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti na izložbi cvijeća u Japanu, a diljem Lijepe Naše nalazi se čak dvanaest samoniklih vrsta.
Hrvatska perunika (Iris croatica), ilirska perunika (Iris illyrica) i močvarna perunika (Iris pseudacorus) zakonom su zaštićene endemske vrste, a samu vrstu su prvi put kao Iris croatica opisali Ivo i Marija Horvat 1962. godine. Cvijet perunike može se pronaći u raznim bojama poput ljubičaste, plave, žute i bijele. Ime je dobila po staroslavenskom bogu Perunu, a stare priče govore da bi perunike niknule tamo gdje bi Perun u Zemlju udario munjom!
Dubrovačka zečina (Centaurea ragusina)
Još jedan endem s naših područja je dubrovačka zečina koja, kako joj i ime nalaže, obitava na dubrovačkom području i otocima.
Ova južna gospođica zaštićena je od 1969. godine, što zbog zaštite od branja, a što do njene sramežljive naravi da jednostavno ne želi rasti nigdje drugdje – osim, zanimljivo, u Splitu na starim zidinama Dioklecianove palače! Blago bjelkastih listova, dubrovačka zečina cvate tijekom ljeta te se krasi malim kuglastim žutim cvjetovima.
Dalmatinska iglica (Geranium dalmaticum)
Ovom endemu jedino je preostalo stanište na poluotoku Pelješcu. Cvjeta početkom ljeta, a zbog svojih neodoljivih ružičastih cvjetova koji izgledaju kao nacrtani često je bila brana za ukras, pa je naposljetku zbog toga postala zaštićena.
Ne bi li se još više podigla svijest javnosti o dalmatinskoj iglici i važnosti njena prepoznavanja i očuvanja, 2000. godine krasila je poštansku marku. Inače, biljaka iglica iz porodice iglicovki u Hrvatskoj ima oko dvadeset vrsta, a jedini endem među njima je spomenuta protagonistica koju je prvi put opisao profesor botanike Beck von Managetta u 19.stoljeću.
Palagruški kupus (Brassica botteri)
Palagruški kupus endemska je vrsta koja je zabilježena samo na Velikoj i Maloj Palagruži. Za stanište si je odabrala otok(e) s najblažom klimom i najmanje padalina te onima koji su najudaljeniji od kopna, a ondje »cimeruje« i s ostalim endemskim vrstama kao što su palagruška zečina, palagruška preslica, pučinsko vranjemilo… Dok listovi zelenog dijela biljke podsjećaju na sukulent, cvjeta jarko žutim cvjetovima s četiri latice.
Istarski zvončić (Campanula istriaca)
Također endemska vrsta, istarski zvončić prvi put je pronađen u Plominu, a danas ga se osim na najvećem hrvatskom poluotoku, može pronaći i na okolnim otocima. Krase ga bogati ljubičasti zvončići, a najbogatija populacija ovog ljepotana nalazi se duž litica ornitološkog rezervata Kruna gdje obitava zajedno s bjeloglavim supovima.
Ovaj mali ponos Istre žitelji iznimno cijene toliko da se održavaju i različite manifestacije posvećene upravo ovoj biljci, poput Dana istarskog zvončića koje organizira Turistička zajednica Kršana već dugi niz godina.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
