Razvoj mikročipova za mozak. Hoće li nova tehnologija doista promijeniti način tretiranja pacijenata s epilepsijom?

Ilustracija (Pixabay)

Dvanaestogodišnji britanski dječak Oran s teškom epilepsijom postao je prvi pacijent na svijetu kojem je u lubanju ugrađen neurostimulator za kontrolu napadaja. Operacija je obavljena u listopadu u okviru kliničkog ispitivanja u bolnici Great Ormond Street u Londonu, a učestalost napadaja kod dječaka zasad se smanjila za 80 posto. Oran od svoje treće godine ima Lennox-Gastautov sindrom, oblik epilepsije otporan na standardno liječenje. Svakodnevno je imao od dvadeset do više stotina napadaja koji su mu potpuno dominirali životom. Epilepsija je tek jedna od neuroloških bolesti koje se danas mogu liječiti ugradnjom neurostimulatora. Svojevrsni mikročipovi u mozgu mogu činiti čuda ako se elektrode koje sadrže usmjere na pravo mjesto. Ali, kao i druga znanstvena otkrića, nose rizik od pogrešne primjene, odnosno zloupotrebe koncepta kojem je cilj pomoći oboljelima, a time i ljudskom rodu.

Posebna edukacija

Kad je o epilepsiji riječ, neurokirurg prof. dr. sc. Tomislav Sajko iz KBC-a Sestre milosrdnice koji je prošao posebnu europsku edukaciju za kirurško liječenje epilepsije, smatra da su neurostimulatori ne tako daleka budućnost u liječenju ove neurološke bolesti, no isto tako tvrdi kako se kod nekih oblika epilepsije klasične operacije neće u potpunosti moći zamijeniti tehnološki naprednijim liječenjem.

Neurostimulacijske metode liječenja epilepsije dijele se, objašnjava, u tri skupine – najstarija među njima je stimulacija vagalnog živca, zatim duboka moždana stimulacija (DBS), i ova zadnja, tzv. responsive neurostimulation (RSN), kakvu su proveli kod dječaka Orana.

– Takve se operacije već rade kod odraslih. To je kao mali pacemaker, jedna mala naprava koju se ugrađuje ispod kože, na glavu, i elektrodama je spojena za talamičke jezgre koje onda detektiraju električnu aktivnost mozga. Kad se pojavi abnormalno izbijanje koje se detektira na toj dubini, onda elektrode u taj »generator« šalju impulse i na taj način se prekida započeti epileptički napad ili se čak zaustavlja prije nego je započeo, objašnjava Sajko.

Studija koja se provodi u Londonu usmjerena je, međutim, samo na malim pacijentima koji boluju od Lennox-Gastautovog sindroma. To su pacijenti koji nisu za otvorenu kiruršku metodu liječenja, jer nemaju jasan epileptički fokus nego se epilepsija javlja disperzno unutar mozga.

– Kod takvih se pacijenata ugrađivao i vagus-stimulator, a sad, kako tehnologija napreduje, krenuli su s DBS stimulacijama pa sada i RSN metodom. Ti su uređaji sve manji, tehnologija prikaza jezgara u kojima se može ugraditi elektrode sve je bolja, tako da je sve točnija lokalizacija i mjesto ugradnje, tumači neurokirurg. Problem je, međutim, što se nakon ugradnje na početku postiže dobar rezultat, a onda se efekt počne smanjivati. Kod svih je neurostimulatora to između 50 i 80 posto. No, za pacijente koji su zbog epileptičkih napada bili onemogućeni u svakodnevnom funkcioniranju, to je zadovoljavajuća kontrola napada, ističe. U Vinogradskoj se epilepsija i dalje liječi resekcijom, otklanja se dio mozga koji je stalni izvor epileptičnih napada.

Skleroza hipokampusa

– Najčešća je skleroza hipokampusa koji se nalazi u sljepoočnom režnju. Ako se dobro dijagnosticira, ako se problem uspješno odstrani, takva operacija nudi slobodu od napada između 80 i 90 posto. S tim da pacijent ostaje na lijekovima nekoliko godina, dok se napadi još ne smanje, tumači Sajko. Bitno je, dodaje, čim prije dijagnosticirati epilepsiju, jer ako se strukturalni poremećaj u sljepoočnom režnju u ranoj dobi detektira i kirurški odstrani, rezultati su puno bolji nego kod epilepsije koja traje već 20 godina. U Vinogradskoj ne operiraju djecu s epilepsijom, a ni u drugim bolnicama u Hrvatskoj, nego ih na kirurško liječenje šalju u inozemstvo. To je šteta, veli Sajko, te dodaje da bi bilo dobro razviti takav dječji program, od dijagnoze epilepsije, medikamentoznog liječenja, do kirurške evaluacije.

Razvoj tehnologije, predviđa neurokirug iz Vinogradske, promijenit će način na koji se danas tretiraju pacijenti s epilepsijom. Sva kirurgija ide prema što manje invazivnim tehnikama. »Ako je to vrsta epilepsije koja se može kontrolirati ugradnjom elektrode, onda je to definitivno puno bolja opcija nego nekome otvoriti glavu, odstraniti dio mozga«, ističe. Takva tehnika ugradnje elektrode je uz to reverzibilna – ako vidite da ne ide, samo izvadite elektrodu, a nakon operacije ne možete vratiti stanje na staro. Međutim, kod strukturalne promjene kao što je prirođena kortikalna displazija ili sklerotični hipokampus koji stalno radi probleme, još uvijek je operacija nezamjenjiva, ocjenjuje.

Iako nove metode RSN-a danas nema u Hrvatskoj, Sajko vjeruje da neće proći više od pet godina dok ta tehnika koja je danas u fazi kliničkog ispitivanja ne uđe u širu primjenu, pa tako i u našoj zemlji. Naši su neurokirurzi, ističe, dovoljno educirani da bi je mogli provoditi.

Drugi neurokirurg koji se već neko vrijeme bavi ugradnjom neurostimulatora je prof. dr. Darko Chudy iz KB-a Dubrava, poznat po primjeni DBS-a kod oboljelih od Parkinsonove i drugih bolesti. Za njega, ugradnja mikročipova u mozak ima ogroman potencijal, osobito u području epilepsije, ali onda i drugih bolesti i stanja. Poanta te metode je, objašnjava, da treba pronaći koju jezgru treba inhibirati ili stimulirati da bi došlo do poboljšanja kod određenih bolesti.

– To je jako dobro uspjelo kod Parkinsonove bolesti, a možda još i bolje kod određenih pacijenata s distonijom, jer su ti mladi ljudi postali zdravi, vratili se u normalan život. Pokušavaju se otkriti i druge jezgre za druge bolesti. Na primjer, kod patološke debljine s nekih 250 kilograma i više, pokušava se pobuditi inhibicija gladi elektrodama. I kod narkomana se to pokušava, kod ovisnika o alkoholu. Ali samo kod ekstremnih slučajeva, jer svaka operacija nosi rizik, pa tako i ovdje može nastati intrakranijsko krvarenje. Ne postoji neurkirurg koji nema komplikacija, postoji samo onaj koji laže da nema komplikacija, upozorava dr. Chudy.

Područje neuroetike

U zapadnoeuropskim zemljama poput Švedske, Engleske, Njemačke, Francuske, neurostimulatori se koriste i kod psihokirurgije, liječenja određenih duševnih bolesti, primjerice onih gdje dolazi do teškog samoozljeđivanja. Naši zastarjeli zakoni to zabranjuju, no uvođenje elektroda u posebni dio hipotalamusa može pomoći i kod ovih stanja, ističe.

– Imate pokušaj krivih želja da se zdravim ljudima ugrađuju elektrode, primjerice da bi im se povećala memorija, kognitivne funkcije, ili kao što radi Elon Musk, da se povežu s internetom. Ali ima i dobrih stvari, da neurostimulator prepoznaje obrazac po kojem bi pokretao ruku i nogu, pa se čovjek koji je izgubio ruku može prikačiti na robotiziranu ruku spojenu na receptore koji bi primali direktno impuls iz mozga i na taj način kontrolirali ruku ili nogu, tumači neurokirurg Chudy. Ili, na primjer, neurostimulatora koji premošćuju ozljedu kralježnice. No to je skupa medicina koju si danas malo tko može priuštiti, dodaje.

Mikročip u mozgu mogao bi biti i predmetom zlouporabe, pa se tu otvara niz etičkih pitanja – ako se uvede zahvat koji popravlja pamćenje i kognitivne funkcije, tko će si to moći priuštiti. »Da se to dosad postiglo, od tog čovjeka radili bi superčovjeka, pa bi to bili biznismeni, ljudi koji će vladati korporacijom, zemljom ili ne znam čime. Tko god se bavi ljudskim mozgom uvijek ulazi u područje tzv. neuroetike«, podsjeća Chudy. Već danas, na primjer, postoje vrhunske magnetske rezonance koje mogu vidjeti tko se kome dopada…

Ono što nitko danas ne zna, jest kakve pokušaje neurostimulacije mozga danas radi DARPA, agencija Ministarstva obrane SAD-a odgovorna za razvoj novih tehnologija za vojsku SAD-a. Ona je, navodi Chudy, napravila kraniogram vojnika kojem su ugradili takav jedan neurostimulator ili čip koji služi kao crna kutija.

– Kad bi ubili vojnika, mogli bi očitati što je radio zadnjih trenutaka u životu. Jesu li to uspjeli, pitanje je, ali su pokušavali. U povijesti imali ste i sulude liječnike koji su stavljali duboke elektrode pa gledali EEG. Tako je jedan američki liječnik ugradio dvojici s posebnim potrebama elektrode i snimao EEG dok su se samozadovoljavali. Svi standardi etike time su debelo narušeni, tim više što je rad publiciran, ilustrira Chudy mogućnosti pogrešne primjene najnovijih tehnoloških dostignuća u medicini. U pogledu nagađanja o teledirigiranim vojnicima kojima se upravlja mikročipovima, kaže kako je i to vjerojatno moguće, ali ne smatra to nekom velikom opasnošću.

Napredak civilizacije

Etička načela ono su čime se vode liječnici, pa tako ugradnja neurostimulatora koji šalje električne signale dijelu mozga zaduženom za kontrolu pokreta i ispravlja ih, a blokira poruke koje uzrokuju neučinkovitost motoričkih funkcija, predstavlja preporod za pacijente koji zbog svoje dijagnoze ne mogu adekvatno govoriti, pisati, držati žlicu u ruci niti zakopčati bluzu.

– Ovakva tehnička dostignuća napredak su ne samo medicine i tehnologije nego i civilizacije u cjelini, na što sam kao liječnica izuzetno ponosna. Koliko daleko ćemo u tome ići, ovisi o napretku medicine i tehnologije, a neizostavno je i implementiranje umjetne inteligencije koja će usavršiti navedeno u smislu preciznosti, no ne nužno i pouzdanosti. Granica koju pritom ne smijemo prijeći je onaj trenutak kad se takva dostignuća više ne budu koristila u svrhu liječenja već, ukoliko to bude moguće, u svrhu usavršavanja i poboljšavanja kognitivnih sposobnosti pojedinca kao što su pamćenje, pažnja, percepcija okoline i obrada primljenih informacija, učenje, logično zaključivanje, ističe doc. dr. sc. Morana Brkljačić, specijalistica kliničke radiologije i predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatskog liječničkog zbora (HLZ).

Trenutačno tako nešto izgleda nemoguće ili teško moguće, no to ne znači da se u budućnosti neće dogoditi, uzimajući u obzir nama neznane, a možda i katastrofalne posljedice za čovječanstvo, dodaje. Povlači pritom paralelu s američkim filmom »Savršena formula« iz 2011. godine u kojoj glavni glumac Bradley Cooper popije tabletu savršene formule koja toliko usavrši njegove kognitivne sposobnosti da nauči japanski jezik, koji ne zna, u roku od nekoliko sati.

– Kao liječnica, humanist i znanstvenica želim živjeti u uvjerenju da znanost neće otići u pravcu zlouporabe ugradnje mikročipova u mozak, no bivša su vremena, a tako i vrijeme u kojem živimo, svjedoci da se, nažalost, ponekad i znanost okrene u neetičnom smjeru, podsjeća Brkljačić i zaključuje ovu temu mišlju američkog biokemičara i oca bioetike Van Rensselaer Pottera koja bi trebala biti stanoviti moralni korektiv, kako za medicinu i znanost, tako i za civilizaciju u cjelini: Opasno je znanje koje se razvija brže nego li ga mudrost može savladati.