Afrički summit što ga je s liderima većine zemalja tog kontineta prošlog tjedna održao američki predsjednik Joe Biden izbacio je u prvi plan svjetske politike i neke odavno zaboravljene ratove, sukobe i prijepore. Sjedinjene Američke Države odlučile su, prije svega, ojačati svoju prisutnost u Africi gdje snažna politička i ekonomska uporišta imaju Kina i Rusija, a razlog je upravo ukrajinska kriza i borba za energente koje Afrika posjeduje.

Pomalo neočekivano, na dnevni red ponovno je došla i Zapadna Sahara, odnosno Saharska Arapska Demokratska Republika, bivša španjolska kolonija koju je danas pokorio Maroko, iako se dio države i dalje nalazi pod vlašću Fronte Polisario. U prijevodu na jezik Zapadnog Balkana – Saharska Arapska Demokratska Republika je Kosovo za Maroko – država koju žele zadržati, iako je njezinu samostalnost priznala većina zemalja Afričke unije i drugih u svijetu. U cijelu priču snažno je upleten i Alžir koji se protivi Maroku, te Mauritanija na čijem je teritoriju, između ostalog, nastala zapadnoafrička republika.

Milimetar do sukoba

Zapadna Afrika bogata je rudnim blagom i naftom, dok je Atlantski ocean, čije obale sada nadzire Maroko, bogat ribom. Washington se prošlog mjeseca uključio u traženje novog raspleta u Zapadnoj Sahari; paralelni posjeti dvojice američkih najviših diplomata Maroku i Alžiru prošlog mjeseca sugeriraju da SAD istražuje kako riješiti problem ovog često zaboravljenog sukoba koji pomaže stvaranju uvjeta za ekstremizam i transnacionalni kriminal, sprječava prijeko potreban gospodarski rast i koji riskira pogoršanje nestabilnosti od Sredozemlja do afričke regije Sahel.

Nakon desetljeća kada je Maroko držao najveći dio Zapadne Sahare, smanjenje globalne opskrbe naftom i plinom zbog ruske invazije na Ukrajinu dalo je novu snagu marokanskom suparniku, Alžiru, koji podupire Frontu Polisario u borbi za neovisnost Zapadne Sahare. Alžir je u studenom prekinuo opskrbu plinovodom kroz Maroko koji isporučuje plin u Španjolsku i Portugal, a prije toga su Polisario podržale i druge afričke države.

U listopadu je južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa "bez pardona" obećao potporu svoje vlade djelomično priznatoj Arapskoj Demokratskoj Republici Sahari u Zapadnoj Sahari. Tijekom posjeta čelnika Polisarija Brahima Ghalija Pretoriji, predsjednik Ramaphosa je rekao: "Zabrinuti smo zbog šutnje koja u svijetu i dalje vlada o borbi za samoodređenje naroda Zapadne Sahare". Povlačeći usporedbu s borbom Južne Afrike protiv režima apartheida bijele manjine, Ramaphosa je borbu pokreta za neovisnost nazvao "pravednom, plemenitom i časnom".

Dakle, još malo nedostaje do ozbiljnog sukoba Fronte Polisario koju podržavaju Alžir, Južnoafrička Republike i druge afrilje zemlje, s Marokom. Kao i uvijek, ratovat će se za plin i naftu, dok NATO zemlje poput Španjolske i Portugala trebaju zaštiti svoje interese.

Sukob oko statusa Zapadne Afrike star je oko pola stoljeća. Godine 1975. godine, Španjolska se povukla iz svoje kolonije, španjolske Sahare. Maroko je polagao pravo na teritorij, što je dovelo do borbi s frontom Polisario, koja traži neovisnu naciju za autohtoni narod Sahrawi. Marokanske trupe okupirale su najveći dio regije, a država je marljivo radilo na uspostavi marokanskih zajednica i razvoju unosne industrije rudarenja fosfata i ribarenja.

Tek je 1991. Maroko pristao na prekid vatre i plan UN-a za referendum o političkoj budućnosti teritorija. Nakon godina spora oko toga kome bi trebalo dopustiti glasovanje na referendumu, Maroko je 2007. godine predložio Zapadnoj Sahari ponuditi autonomiju pod marokanskim suverenitetom. Trumpova administracija priznala je suverenitet Maroka 2020. godine, a Španjolska je prošli mjesec odobrila plan autonomije Maroka.

Napetost na vrhuncu

Ali, napetosti između Alžira i Maroka približile su se točki vrenja u studenom 2021. Njihovo desetljećima staro rivalstvo, djelomično oko Zapadne Sahare, povremeno je prijetilo da izazove nasilje. Alžir pruža potporu Fronti Polisario i ugošćuje oko 174.000 saharskih izbjeglica u blizini svog grada Tindoufa. Najnovija eskalacija napetosti između Maroka i Alžira dovela je do zatvaranja njihove granice, zatvaranja zračnog prostora, opoziva veleposlanika i zaustavljanja alžirskog izvoza energije u Maroko.

Svoju ulogu u Africi i destabilizaciji regije Magreba i Sahela ima i Rusija. Ponašanje Rusije i plaćenika Wagnerove skupine povezanih s Kremljem u Libiji, Maliju, Sudanu i Srednjoafričkoj Republici jasno pokazuje da Washington kasni u rješavanju sukoba u Zapadnoj Sahari. Rusija je u prošlosti pokušavala igrati ulogu u Zapadnoj Sahari, a pojačani zahtjevi Fronte Polisario za rusku potporu posljednjih godina mogli bi pružiti Moskvi priliku ako Sjedinjene Države ne uspiju preuzeti snažniju ulogu u olakšavanju okončanja sukoba.

Doduše, mirovni proces u Zapadnoj Sahari nije značajno napredovao od prekida vatre 1991. godine. Bilo je potrebno gotovo dvije godine da se imenuje izaslanik UN-a za sukob nakon što je Nijemac Horst Köhler podnio ostavku 2019. Imenovanje Staffana de Misture trebalo bi dati novi zamah. Sastao se s dužnosnicima u Washingtonu prošlog mjeseca, pomažući kreatorima politike da se usredotoče na Zapadnu Saharu.

Iako Bidenova administracija nije pokazala nikakav entuzijazam za povlačenjem odluka predsjednika Trumpa koji je priznao marokanske zahtjeve za suverenitetom nad Zapadnom Saharom, državni tajnik Antony Blinken javno je signalizirao nijansiraniji pristup. Nakon što se sastao s marokanskim ministrom vanjskih poslova Nasserom Bouritom, State Department nazvao je plan autonomije Maroka "jednim potencijalnim pristupom za zadovoljenje težnji naroda Zapadne Sahare". To implicira da bi Sjedinjene Države mogle podržati druge opcije, možda uključujući predloženi referendum pod pokroviteljstvom UN-a. Pozivanje Ministarstva na "težnje naroda Zapadne Sahare" moglo bi se protumačiti kao američka podrška samoodređenju. Nijansirano, možda dvosmisleno, stajalište SAD-a moglo bi pružiti stanovitu podršku u srazu s Marokom. Američki pregovarači mogli bi zaprijetiti da će povući Trumpovu izjavu kako bi gurnuli Marokance natrag za pregovarački stol.

Rješenje nakon pola stoljeća

Promjena je i najavljeni plan američkog senatora Jima Inhofea za odlazak u mirovinu u siječnju 2023. Inhofe, nepokolebljivi pristaša nastojanja Saharaca za neovisnošću, nekoliko je puta posjetio njihove izbjegličke kampove u Alžiru. Podržao je napore da se postigne referendum UN-a i dogovoreno rješenje, a prošle je godine predvodio dvostranačke kongresne napore, pozivajući predsjednika Joea Bidena da odustane od američkog priznanja marokanskog suvereniteta nad Zapadnom Saharom. Nije jasno kako će umirovljenje senatora Inhofea utjecati na mišljenje Kongresa o sukobu.

Osim toga, neformalna diplomacija u obliku dijaloga track-two između neslužbenih skupina u konflict ima potencijal za razbijanje zastoja u službenim pregovorima. Sudionici u tim razgovorima često uključuju intelektualce, vođe civilnog društva, zajednice i vjerske predstavnike te poslovne vođe. Ovakvi neformalni dijalozi mogu povećati izglede za trajni mir širenjem potpore mirovnom procesu.

Iako je Ukrajina daleko od Zapadne Afrike, očito je ruska invazija na tu zemlju uzrokovala posljedice koje će osjetiti ne samo ona, nego i Maroko, Alžir, te Španjolska i Portugal. Činjenica da je polovica plina za Madrid i Lisabon sada stopirana od strane Alžira koji želi samostalnu državu u Zapadnoj Africi pokazuje da bi se sukob star pola stoljeća mogao u dogledno vrijeme dovršiti.

Povezane vijesti

• Madrid započeo pravnu bitku s katalonskim secesionistima
• Španjolska: Uhićene 3 osobe povezane s Islamskom državom
• Fragment kometa osvijetlio nebo iznad Španjolske i Portugala