Novinarka Sanja Čeliković: "Da nisam reporterka, definitivno bih radila posao koji je također vezan uz javni nastup"

(Snimio: Davor Kovačević)

Novinarku Sanju Čeliković gledamo u HRT-ovoj emisiji "Kod nas doma" u kojoj donosi najraznolikije priče i priloge. Njezin medijski put popločen je angažmanima na mnogo televizija i radijskih postaja.

U toj raznolikosti, kako kaže, uživa. Svakom dijelu posla pomno pristupa, a dok ne ostvari svoj plan i ne napravi scenarij za dugometražni film, o mnogim aspektima njezine poslovne svakodnevice, razgovarali smo sa Sanjom Čeliković.

Važnost dobre pripreme

Sanja, nakon mnogih angažmana, gledamo vas u emisiji "Kod nas doma" u kojoj obrađujete mnoge zanimljive teme. Priroda mozaične emisije čini da se u vašoj radnoj svakodnevici nižu teme iz svih sfera društva. Koliko vam je motivirajuće izvještavati s najrazličitijih terena?

– Upravo je ta raznolikost ono u čemu uživam, stvarajući s ostatkom entuzijastičnog tima ovu emisiju.

Volim biti na različitim mjestima, prenoseći ono što je trenutačno važno za društvo, društvene prilike, bilo to u zabavnom, kulturnom ili sportskom segmentu, a tu su i životne priče ljudi koji su prošli neki svoj put, susretali se s različitim preprekama u životu, da bi na kraju iz svega toga izašli jači i sada su inspiracija svima nama.

Kad smo kod toga, kako otprilike izgleda vaš radni tjedan?

– U novinarstvu sve počinje od teme i dobre pripreme. Stoga sam prije svega fokusirana na pronalaženje tema, a to zahtijeva imati oči širom otvorene, slušati ljude, što se događa oko vas i o čemu se priča.

U ovim vremenima uvelike pomažu i društvene mreže jer na njima svatko iznosi što ga muči i što ga čini sretnim pa mogu reći da kada ne snimam, prsti mi često skrolaju po internetu, što mojim ukućanima ponekad smeta, ali pokušavam im objasniti da je i to dio posla.

Zatim slijedi dogovor sa sugovornicima, pronalaženje lokacije i samo snimanje, tj. realizacija svega zamišljenog, što opet sa sobom nosi neku dinamiku, ne znajući što nosi sutra jer stvari se mijenjaju iz dana u dan iako je sve već dogovoreno.

Zbog javljanja uživo jače mi kola krv u žilama, a stvaranje priloga, čiji proces traje i po nekoliko dana, od snimanja, pregleda snimljenog, uobličavanja priče i na kraju višesatni odlazak u montažu, budi u meni onaj umjetnički dio.

Poseban je osjećaj zadovoljstva nakon što javnost upoznamo s akterima naših priča i putem društvenih mreža dobijemo povratnu informaciju koliko je njihova priča ili djelovanje utjecalo na ostatak društva i javnosti.

Bogata biografija

Dugo vremena radite u medijima, od čega posljednjih godina u emisijama Hrvatske televizije. Odakle ljubav prema televiziji i ustrajnost svih minulih godina? Kako je tekla vaša karijera?

– Još od osnovne škole njegujem ljubav prema masovnim medijima. Prvi članak napisala sam za školski list u osmom razredu, na početku fakulteta prošla sam audiciju i počela raditi na Radio Zaprešiću, a nakon što se ukazala prilika, za vrijeme studija, postala sam dio redakcije Serbus Zagreba, tada na Otvorenoj televiziji.

Praksu sam odrađivala na Novoj TV i HRT-u, a Hrvatska radiotelevizija se, u to neko mladenačko vrijeme, možda uvijek činila najnedostižnijom iako mi je san bio hodati hodnicima gdje su prodefilirali velikani naše struke i studijima u kojima se stvarala povijest. Ipak, put me odveo na CMC, gdje sam provela prekrasnih 6 godina kao prva voditeljica te televizije.

Istovremeno sam pisala i za tadašnji časopis Stars koji je donosio otkačeniji pristup svijetu poznatih i slavnih, a zatim me privukao formatirani radio, najprije Antena Zagreb, Totalni FM, a najviše sam se zadržala na Narodnom radiju gdje sam se uz proizvodnju sadržaja dnevnog programa, opet bavila i glazbom, u "Glazbenom showu Dalibora Petka".

Kao voditeljica prvo večernjeg, a onda i jutarnjeg showa Gold FM-a, godinama sam paralelno radila i kao voditeljica na RTL-u, u emisijama za djecu i roditelje.

Bilo je tu, paralelno uz radio, i višemjesečnih izleta u posao story editora najgledanijih reality showova na Novoj i RTL-u, a onda sam se odlučila u potpunosti posvetiti televiziji prelaskom na HRT, prvo u inspirativnoj emisiji "U svom filmu" Tončice Čeljuske, koja mi je uz svoju pozitivu i izvrsne savjete, povjerila raditi priloge o njezinim gostima, uspješnim ljudima koji svojom životnom pričom nadahnjuju druge.

Zatim je uslijedilo vođenje emisije "Istrage prometnih nesreća", te sam na kraju na prijedlog urednika Zabavnog programa, Marija Sedmaka, završila u formatu "Kod nas doma". Upravo sam se u ovoj emisiji, u spoju zabave i mozaika, mogla najviše izraziti.

Jeste li oduvijek htjeli raditi televizijski posao? Koju profesiju biste odabrali da niste reporterka i novinarka?

– Oduvijek sam se htjela baviti javnim nastupom, pričati priče, to sam radila i od malih nogu, prepričavala događaje (ne tračeve) u smislu "znate li što se upravo dogodilo", družila se s različitim ljudima, istraživala. Da nisam reporterka i novinarka, definitivno bi to bio posao koji je također vezan uz javni nastup.

Gdje mogu izraziti svoje mišljenje, pokušati mijenjati svijet i učiniti ga boljim mjestom za sve. Nešto gdje postoji kolektivna emocija. Cijeli svoj život sam vezana i uz glazbu tako da još uvijek sanjam da se na pozornici izrazim kroz pjesmu i ples.

Trema na radiju

Koje najuzbudljivije trenutke vam je donio posao novinarke?

– Biti na mjestima u trenutcima kada se stvara povijest, kada je emocija na najvišem nivou.

Sjediti u studiju producenta Nikše Bratoša i među prvima poslušati pjesme Gibonnija, Olivera, Zdravka Čolića, od kojih ti se ježi koža kad ih slušaš i znaš da će jednog dana postati evergreeni, znati informacije koje će ubrzo biti objavljene i gledati kako javnost reagira na njih, istražiti stvari i dobiti odgovore kada ti se ljudi povjere i nadaju se da će tvoj prilog nešto promijeniti, utjecati na društvene strukture i institucije.

Uzbudljivo je otkrivati nove talente i ljude koji zaslužuju da njihov glas bude slušan, da dobiju zasluženu pažnju.

Uz ulogu TV reporterke, boravili ste i u radijskom eteru. Kako opisujete rad na radiju? Možete li reći je li vam draža televizija ili radio?

– Radiom sam se počela baviti gotovo istovremeno kad i televizijom i to je ista ljubav s dvije različite strane.

Radio je brz medij, interaktivan, odmah dobivaš povratnu informaciju slušatelja i moram priznati da sam puno veću tremu imala upravo na radiju jer ako ne zadobiješ pažnju slušatelja u prvih nekoliko sekundi, on nemilosrdno mijenja stanicu, tu si samo ti i tvoj glas i ono što pričaš, osjećaš se totalno ogoljeno.

Prostor za kreativu je gotovo jednak, iako je ono što mi pruža televizija ono što najviše želim jer postoji i ta dimenzija slike, igranja s kadrovima, tonovima i glazbom istovremeno.

Svaki prilog doživljavam kao minidokumentarac u kojem pokušavam doprijeti do ljudi i njihovih emocija, a kod javljanja uživo na televiziji ipak se možeš osloniti i na šarm i neke gestikulacije.

Uvijek ćemo imati Baby Lasagnu

Nedavno smo vas gledali na dočeku Baby Lasagne. Kako je bilo voditi takvu vrstu programa uživo gdje uvijek treba očekivati neočekivano?

– Ovih dana se znamo šaliti – I da nam ništa drugo ne ostane, uvijek ćemo imati Baby Lasagnu. Bila mi je čast što sam dobila priliku biti dio ekipe koja ga je dočekala na Trgu. Slaviti s njim i svim ljudima koji su se radovali njegovom uspjehu, tj. uspjehu naše zemlje kroz njega, njegovu pjesmu i nastup.

Nikada neću zaboraviti trenutak u prvoj polufinalnoj večeri kada je uzviknuo "Dance with me Europe", znala sam da nam se sprema nešto veliko. Kada su se tih dana stvari oko njega zahuktale, nazvala me urednica Elizabeta Biočina i rekla da budem spremna na mogućnost pobjede i budem u pripravnosti, a tu noć kada je osvojio drugo mjesto, nakon finalne večeri, nitko od nas nije spavao.

Poziv urednice stigao je u dva ujutro: "Sanja pripremi se, dočekujemo ga", a iako smo bili nenaspavani, držao nas je adrenalin. Na terenu su mi podrška bile Nensi Profaca i Maja Tokić, a cijeli doček bio je fantastičan. Ljudi su osjetili njegovu pozitivu i karizmu i kada ga gledaš na pozornici uživo, vidiš koliko je stvoren za to.

To su ti trenuci zašto radiš ovaj posao.

Što ste naučili o sebi, drugima, svemu ostalom za duge profesionalne karijere?

– Naučila sam da je najbolje raditi u okruženju u kojem ljudi vole svoj posao, u kojem se puno radi, ali istovremeno njeguju i dobri odnosi, pjesma i pozitivan stav. Ništa ne ide na silu. Također, možeš raditi do iznemoglosti, ako se ne zauzmeš za sebe, neće nitko.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?

– U životu me uvijek vodio temperament i osjećaji. Često su mi znali reći da stanem na loptu, prestanem svijet gledati kroz ružičaste naočale i probam u sve ići hladnije glave.

Nikad nikog nisam poslušala. To je možda došlo i samo s vremenom i iskustvom. Volim čuti savjete, ali uvijek napravim po svome i idem za srcem.

Ono što bih danas rekla drugima, a meni je dugo trebalo da prihvatim, bitna je vjera u sebe jer – ako ti nećeš vjerovati u sebe, doći će netko s manje talenta i truda, ali više vjere u sebe i uzeti ti pred nosom ono što ti želiš.

Iako mislim da se na kraju kvaliteta prepoznaje i da vrijedi ona, budi toliko dobar u onome što radiš da te ne mogu ignorirati.

Scenarij za film

Pokraj ozbiljnih izraza lica, prisutnih u informativnom programu, njegujete li dijete u sebi? Na koji način? Što radite s velikim entuzijazmom?

– Osoba sam kojoj se na licu vidi kada nešto radi s velikim entuzijazmom, a imam sreću da radim posao koji volim. Dijete u sebi njegujete kada idete za onim što vam hrani duh, dušu, kada idete za svojim snovima, kada ostvarite svoje istinsko ja i svaki put kada se od toga odmaknem, shvatim da se moram vratiti sebi i svojim korijenima.

U svemu pomaže i pjesma, volim puno pjevati i slušati glazbu, putovati i istraživati svijet sa svojim sinom. Ne volim dosadu svakodnevice i uvijek kada nešto napravim i ostvarim, već planiram što dalje.

I za kraj, kada ne proizvodite televizijski program, uz koji se TV sadržaj opuštate u slobodno vrijeme?

– Opuštanje uz televizijski program već godinama diktira moj 12-godišnji sin, s obzirom na to da se od njega ne može doći do televizora, tako trenutačno gledamo sve Netflixove serije sa zombijima i ostatkom horor-ekipe.

Volim psihološke trilere, zapravo se ne sjećam kada sam zadnji put pogledala neku komediju, dokumentarce o povijesnim ličnostima, od domaće produkcije sve što je vezano uz glazbu, pjevanje i ples, a odlazak u kino mi je posebni ritual koji me opušta i smiruje.

Često mi se vrti po glavi otići u Ameriku i priključiti se nekoj od filmskih produkcija i studija, a plan mi je u životu napraviti i scenarij za dugometražni film.