Palijativna skrb područje je zdravstvene zaštite koje se bavi sprečavanjem i ublažavanjem patnje bolesnika. Palijativna medicina razlikuje se od hospicijske skrbi i prikladna je za bolesnike u bilo kojoj fazi bolesti, uključujući oboljele od izlječive bolesti te kroničnih bolesti, kao i pacijente koji se bliže kraju života. Koristi multidisciplinarni pristup skrbi za bolesnika i omogućuje timski pristup palijativnoj skrbi tijekom rješavanja fizičkih, emocionalnih, duševnih te socijalnih briga koje se javljaju s napredovanjem bolesti. Svake se godine druge subote u listopadu obilježava Svjetski dan palijative i hospicijske skrbi, kaže mr. sc. Diego Brumini, specijalist onkologije i radioterapije u djelatnosti palijative pulske Opće bolnice koji nas je ugostio u bolnici zajedno s magistricom sestrinstva Nadom Tadić, koordinatoricom za palijativnu skrb i planirani otpust u bolnici.

Poluproizvod

- Imamo dozvolu nadležnog ministarstva, što je i preporuka za cijelu Hrvatsku, da svaka bolnica treba imati određen broj palijativnih kreveta. Pulska je bolnica dobila dozvolu za njih pet. Prostor naše bolnice je krasan, jako sam zadovoljan i nije problem u prostoru, međutim, nema personala. Mi možemo imati krevet, ali krevet ne liječi, ne pomaže i nema empatiju. Krevet je krevet. Snašli smo se na način da imamo jedan poluproizvod, a to se očituje u našem prilagođavanju situaciji. Palijativa je jedna krasna grana medicine koja se najčešće adaptira jer imate socijalnu komponentu koja je kakva je, katkad i vrlo zahtjevna, a nekad i kočnica da bi pacijenta nazvali palijativnim. Definicija zdravlja nam kaže da je riječ i o socijalnom blagostanju, osim ostalih komponenti koje čine zdravlje. Imamo palijativne pacijente u bolnici koji leže na raznim odjelima, a mi vodimo računa o njima. Evo, nas dvoje, ja kao umirovljenik, koji radim četiri sata i sestra Nada, koja radi puno radno vrijeme i više, uspijevamo na neki način zadovoljiti potrebe, ali isključivo u suradnji s odjelnim personalom, doktorima i sestrama. Bez njih nema palijative. Oni imaju informacije koje su nama vrlo važne, opisuje ukratko dinamiku rada dr. Brumini.

- Nekad se dogodi da nam promakne neki pacijent jer se ne prepozna kao onaj kome je potrebna takva skrb ili ubrzo nakon same hospitalizacije umre. Moguće je da se ne uoči ta potreba socijalne ili duhovne komponente. Vi, recimo, otpuštate pacijenta kući, premda njegova obitelj nije uz njega, a on nije samostalan. Kome na skrb? On treba potpornu skrb, iako nije palijativni pacijent. Treba mu pomoći, da netko bude s njim. Cilj je da se kvaliteta života takvog pacijenta održava na maksimalno mogućoj razini. Ipak, rijetko se dogodi da nam promakne, jer imamo osviješten personal, ali moguće je, veli Brumini.

Ilustracija

Nema praznog hoda

Magistrica sestrinstva Nada Tadić upućena je u sve što se događa po pitanju palijative u bolnici.

- Mi smo jedini članovi tima u Općoj bolnici Pula, a funkcioniramo tako da nakon poziva s odjela naše bolnice, gdje su prepoznali da imaju palijativnog bolesnika, počinjemo planirati otpust i skrb za njega, naravno uvijek koordinirano s matičnim odjelom s ciljem da ga pri otpustu iz naše ustanove ,,predamo" s izrađenim planom skrbi liječniku obiteljske medicine. On potom uključuje mobilni palijativni tim, a u Istarskoj županiji postoje dva. Tendencija je da skrb bude kontinuirana, da nema, praznog hoda između bolnice i sljedećeg mjesta bolesnikove skrbi, a da bi mu se maksimalno održala kvaliteta života u svim segmentima - i fizičkom, psihičkom, socijalnom i duhovnom planu, što je i poanta palijative, objašnjava Tadić.

Veli da je palijativnih pacijenata u pulskoj bolnici trenutno manje od deset, ali riječ je o vrlo dinamičnoj i promjenjivoj brojci, koja već vrlo brzo može biti i drugačija. Mjesečno u pulskoj bolnici skrbe o 60-ak palijativnih bolesnika. Naša sugovornica navodi da nakon poziva odjela prikupljaju inicijalne podatke o težini bolesnikovog stanja, stupnju samostalnosti, izvedbenom statusu, potrebama i uzimamo socijalnu anamnezu.

- Ako bolesnik ima obitelj, obavezno obavljamo razgovor s članovima obitelji, njihovoj percepciji njegovog stanja i bolesti, njihovim kapacitetima za pružanjem potrebnog stupnja skrbi. U slučaju odluke o kućnoj posthospitalnoj skrbi, pomažemo obitelji u tehničkoj pripremi za prihvat bolesnika, od kreveta, antidekubitalnog madraca do ortopedskih pomagala, a isto tako je educiramo o, primjerice, njezi nepokretnog bolesnika, pripremi hrane i hranjenju na sondu, njezi endotrahealne kanile, katetera, aspiraciji, antidekubitalnim mjerama... Prepoznajemo potrebu i često uključujemo i psihologinju tima u rad i s bolesnikom, ali i obitelji koja doma, po potrebi, nastavlja s pružanjem psihološke pomoći.   Ako procijenimo da je to potrebno, uključujemo u rad i Crveni križ, gerontodomaćice, volontere..., nabraja Tadić. Ako bolesnik nema obitelj, obavezno uključuju socijalnu radnicu bolnice da bi maksimalno utjecali i olakšali i taj sve zastupljeniji i manjkaviji segment skrbi.

Smještaj u ustanove

- Dogovaramo i smještaj u druge ustanove, stacionare i domove i izvan Istre. Svakom bolesniku i obitelji pristupamo pojedinačno, stvaramo i planiramo jedinstven plan skrbi koji se sastoji od njemu potrebnih i važnih segmenata optimalnog zbrinjavanja po principima palijative. Nema kopiranja. Takve bolesnike u bolnici pratimo od našeg uključivanja pa sve do otpusta iz ustanove, a prosječno ih u mjesec dana imamo 60-ak. Naravno da nam treba osoblja, kaže Tadić. Ukoliko pacijent želi, pomaže mu i duhovnik, svećenik, neovisno o vjeri, ali i psiholog koji je dio tima. Nerijetko su tu i volonteri u bolnici koji, saznajemo, opisuju svoj angažman kao divno iskustvo u kojem su, tvrde, dobili više nego što su dali jer ostaju u kontaktu i razvijaju posebne odnose.

- Za dvadesetak dana pri Ligi protiv raka počinje novi tečaj za volontere pa se svatko onaj, koji se želi uključiti, može i javiti. Širok je dijapazon poslova koje jedan volonter može obavljati. Tečaj traje tri tjedna, tri sata tjedno, a oni koji završe, doista u velikom broju i volontiraju, premda nisu obvezni. Recimo, imamo pedikerku koja obavlja pedikuru kao oblik volontiranja, neki čuvaju djecu njegovatelju ili čak šetaju psa, opisuje nam sestra.

Palijativa nije nužno povezana s terminalnim bolesnicima, a riječ je o skrbi za bolesnika koji boluje od bilo kakve progresivne bolesti, koja je uznapredovala i ima potencijalni smrtni ishod. Može zahvaćati sve dobne skupine, može se provoditi godinama, na način da se modificira, a može se provoditi i kao jedan oblik skrbi uz kurativno liječenje.

Emocionalna veza

- Imamo zajednički kompjutorski program pa točno u svakom trenutku znamo što je i kada učinjeno s nekim pacijentom, a čujemo se i telefonom, opisuje Brumini suradnju između bolničkog i mobilnih palijativnih timova. Pacijenti i članovi obitelji, saznajemo, imaju brojeve telefona tima u bolnici, kao i mobilnog tima, a nije rijetkost da s njima ostaju u kontaktu i nakon svega.

- Trenuci kad je netko suočen s uznapredovalom bolešću su trenuci emocionalnog urušavanja, a emocija straha je ona koja dominira. Budući da smo mi ovdje da im pomognemo, vremenski smo im posvećeni. Postoji i emocionalna veza, a nebrojeno puta nas zovu i nedjeljama. Neke veze stvarno ostaju, kazuje Tadić.

- Treba prestati deklarativno se zauzimati za nešto za što se de facto ne zauzimamo, veli nam dr. Brumini na pitanje kako unaprijediti palijativnu skrb. "Postoji plan o provedbi palijativne skrbi na raznim nivoima, star skoro deset godina. To je samo plan. Prestanimo sastančiti i samo govoriti jer vizija se zaustavlja na ovoj stolici, kompjutoru, ekranu. Hajmo mi u sobu toga pacijenta pa da vidimo činjenice. U Istri smo, srećom, prepoznali što je palijativna skrb, jer kada pričamo o smrti, a posebno u umiranju, kada to prezentiramo na ljudima razumljiv način i kada kažete da postoji lijek za patnju u umiranju, taj strah je manji. Osamdeset posto ljudi će kad-tad trebati potpornu i palijativnu skrb. Kad imaš duhovnu patnju, ti si palijativni pacijent, tumači nam doktor. Smatra da je potrebna edukacija o tome od najranije dobi, osobito na fakultetima jer medicinari na nekim fakultetima uopće ne uče o palijativnoj skrbi. Uče preventivu i kurativu, ali ovo ne. Naglasak je na važnosti timskog rada, zaključuje doktor Brumini.

Povezane vijesti

• U pulskoj bolnici kod okulista na red tek za 11 mjeseci
• Od ponedjeljka preregulacija prometa u pulskoj bolnici
• Za pulsku bolnicu 600 milijuna, 20 milijuna za ortopediju u Rovinju