Nekadašnji kolega iz SN, u jednoj fazi i urednik nogometne rubrike, Anton Samovojska već je desetak godina u mirovini. Zajedničke smo imali dvije dekade u jedinom sportskom dnevnom listu. Upoznali smo se doduše prije novinarskog suživota, jer Vojska je bio vrstan hakler i nastupao je za poznatu zagrebačku Grahorovu. Prije 41 godine tako smo se sreli na ondašnjem prvom neslužbenom prvenstvu Jugoslavije (YURK), turniru 16 momčadi iz bivše države, na kojem je nastupala i Park Avenija 69. U toj našoj škvadri, koja je igrala na SRC Kraljevec bio je i Boro Angelovski, kao drugi golman.

Tek kasnije Samovojska, kad smo već radili u istom listu, pričao mi je o tome da je diplomirao arheologiju, da je obožavatelj šaha te da je stekao titulu majstorskog kandidata. I k tome, 1992. godine bio je prvi predsjednik Hrvatskog šahovskog saveza. Desetak godina uživa u umirovljeničkim danima, a koje periodično prekida gostovanjima na HRT-u kao analitičar. Jedna od stvari kojima je privukao mnoge pobornike jest precizno podsjećanje davnih događanja u sportu, faktografsko navođenje sastava raznih momčadi, strijelaca, rezultata i slično. Mnogo je ljudi koji prate sport cijeli život i vole te statističke navode, podsjećanja i točnost.

Obožavam nogomet, ali ne mogu se pohvaliti da bi sada iz svoje memorije bez problema izvukao momčad koja je, primjerice, igrala u finalu Mundijala u Španjolskoj. Jedan od razloga je vjerojatno u tome da su precizni tipovi kao Samovojska u manjini, dok većina sportskih pratitelja i fanova drugačije memorira važnije sportske trenutke. Kako god, Vojski sam kazao da jedina škvadra koju znam 100% napamet, u bilo kojem trenutku me pitali, jest ona iz Pule, BK Pule, 1982/83. Naser Rušidi (muha), Dragutin Barčanec (bantam), Zvonko Miličević (perolaka), Dorijan Čalić (laka), Damir Ugulin i Dino Kutić (poluvelter), Drago Grandić (velter), Srboljub Stanković (polusrednja), Damir Škaro (srednja), Pero Tadić (poluteška), Branko Josipović (teška), treneri Ico Jaramazović i Otto Gerlić. Jedina škvadra koja je iz Hrvatske uspjela postati ekipni prvak Jugoslavije. Bez poraza. Sve sile izvan ringa toj Puli jednostavno nisu mogle ništa, koliko god se trudili. Navikla na razna potkradanja, BK Pula je tom dominacijom potvrdila da je bila dostojna svih prethodnih velikih generacija ovdašnjih boksača, velikih šampiona, koje je kao svjetionik moći i nepobjedivosti povijesno, za sva vremena, osvjetljavala aura Mate Tea Parlova. Kakav doživljaj je bila ta 1982/83., kakve emocije u Domu mladosti, koji će 25 godina kasnije, u kolovozu, dobiti ime po najboljem hrvatskom sportašu u 20. stoljeću.

Nedugo prije, točnije 29. srpnja 2008. Mate je Parlov napustio ovozemaljski svijet. U ponedjeljak će se obilježiti 16. godišnjica tog tužnog trenutka i zahvaljujući prije spomenutom Bori Angelovskom i Udruzi (Velikani sporta i glazbe Teo - Đoser –Tusta) koju vodi, uz suradnju Grada i BK Pule. Prijepodne će biti polaganje vijenca na posljednjem mu počivalište na Monte Ghiru, a navečer, od 21 do 23.30 na Portarati program obuhvaća kraći dokumentarni film o Parlovu, recitiranje poezije mladog glumca iz Teatra Naranča Irin Šime Rabara te nastup rock grupe Razor. Nedaleko je to od njegova kultnog caffe bara, o kojem vodi brigu sin Matko, a koji je isti otac i kad ga pogledate kao da vidite Matu u tridesetim godinama. Nedaleko je i od spomenika koji najmanje liči na Tea, ali ajde, velika je stvar za pulske (loše) navike da je tim umjetničkim djelom institucionalno priznata njegova veličina i značaj za grad Pulu. Mislim da je lijepa stvar da se Pula, sa svojim mladim kreativnim akterima glazbenog, poetičnog, dokumentarističkog okvira uključuju u evociranje uspomene na najvećeg sportaša kojeg je Pula ikad dala. I nikad ne reci nikad, ali većeg neće više biti. I zbog činjenice da živimo sasvim druga vremena svijeta i sporta.

Svi koji su živjeli »ona« vremena, svaki na svoj način doživljavali su i gore navedene uspjehe, ali i razne druge dosege naših ljudi. Boro Angelovski jedan je od takvih, koji je bio prijatelj (i suigrač u Staklaru) Mati, koji je bio ponajbolji prijatelj Đoseru i prije zvjezdanih godina s Atomskim skloništem, koji se družio od mladosti do njihova odlaska s raznim drugim pulskim ikonama, kao primjerice Branko Bubić Buba. Ili Tusta iz »KUD Idijoti«. Ili onim ikonama koji su voljeli Pulu i pomagali joj, pa kao Aki Rahimovski postali i njeni počasni građani. Upravo zbog tih doživljaja i velikog respekta zajedničkim danima, kao i njihovom značaju u određenim periodima pulske povijesti, Angelovski i suradnici iz Udruge, trude se održati što vitalnijom memoriju na pulske velikane, usporedo sa organizacijama raznih prigodnih evenata nastojeći skupiti i dobrotvorne priloge za razne potrebite udruge i pojedince.

Pula je grad koji je puno toga dobrog učinio u svojoj turbulentnoj i kompliciranoj povijesti. I nerijetko mnogi ističu kako osjećaju da joj se kronično umanjuje značaj, svekolike vrijednosti, određeni šarm koji je ostao zameten u čestom isticanju negativnosti, koje nije lišena niti jedna urbana sredina. Kako bi neki mudraci kazali, uvijek je stvar kako gledaš na stvari, pozitivno ili negativno, odnosno čemu daješ prioritet. U današnje vrijeme mnogo je pretencioznosti kada se ističu samo negativnosti i radi njihove afirmacije zapostavljaju pozitive.

Mate Teo Parlov bio je, kao živući, a ostao je zauvijek kao legenda, »naš Mate«. Sportaš koji je osvojio ama baš sve što je mogao u svojoj amaterskoj i potom profesionalnoj karijeri. I više od toga. Izdvojit ću tek tri točke njegove, kako bi Samovojska kazao, famozne i briljantne sportske priče. I to one koje se, svaka na svoj način, okruglom godišnjicom referiraju na tekuću 2024. Točno je 50 godina da je Teo osvojio naslov svjetskog prvaka u amaterskoj konkurenciji. I to gdje, u zemlji gdje su boksači (bili) nedodirljivi. U Havani je 1974. Teo, u najdramatičnijem dvoboju svih svjetskih prvenstava (ovo na Kubi bilo je prvo) u četvrtfinalu porazio domaćeg aduta Gilberta Carrilla, i to pred 14 tisuća navijača predvođenih Fidelom Castrom. Meč u kojem je bilo 6 nokdauna, prva dva za Matu a onda četiri pogubna za Kubanca. U finalu je svladao Karatajeva i često mi je pričao kako mu je ta medalja, odnosno pobjeda, mukotrpna i krvava, bila najdraža u karijeri upravo zato jer je bila najteža.

Točno je četrdeset godina prošlo je od ljeta 1984. kada se Mate u svojoj pobjedničkoj veličini potvrdio i izvan ringa. Nakon što je zaključio profesionalnu karijeru, želio je samo biti »običan građanin« i živjeti po svome. Bez suvišnih obveza, i pogotovo bez boksa. U mnogim razgovorima tijekom godina isticao je kako mu je kao boksač sve dao, i puno dobio, ali da je nakon svega bilo dosta i da želi biti u miru. Svjedočio sam nekim razgovorima u kojima su ga glavni »igrači« boksačke Juge nagovarali da preuzme reprezentaciju pred Olimpijske igre u Los Angelesu. Prvo nije htio čuti. Onda je počeo o tome razmišljati jer je svoje dvojbe želio podijeliti i time odavao da ga to ipak »zove«. Htio se tim kratkoročnim prihvaćanjem odužiti svima koji su mu u boksu pomogli da postane šampion, i bili mu bliski kad je trebao. I kad je trebao putovati prema Los Angelesu, kazao je, jedva čekam vratiti se u Pulu.

I kad se vratio opet je to učinio onako »na veliko« kao kada smo ga u 10-15 tisuća dočekivali u Areni svih arena. Ondašnja reprezentacija osvojila je čak četiri medalje, najviše u povijesti. Anto Josipović je osvojio zlato u »njegovoj« poluteškoj, a Parlov se kao selektor vratio s još jednim srebrom i dvije bronce. Kakav tip! Čim smo popili piće u to ime, u »Mate« baru, kad se vratio, kazao je, i sada je stvarno dosta!

Samo još jednom uspjeli smo ga nagovoriti da »dođe«. Bila je 2004. i Pula je bila domaćin Europskog prvenstva u boksu. Nagovarao sam ga dan po dan, uz njegova kuma, bivšeg suca Frenki Blagonića, da se pojavi na finalnim dvobojima. I došao je, zbog Pule, koju je jako volio. Čak je otišao u svlačionicu prije finalnog meča Šivolije, ohrabriti našeg boksača.

Tri sličice o Teu, na različite načine, koji govore o njegovom sportskom, aktivnom i trenerskom te osobnom pristupu i dosegu. Svaka nova generacija, to je sudbina života, sve manje osjeća fluid velikana koji su stvarali posebnost ovog našeg lijepog i šarmantnog grada, velikih potencijala i velike potrebe da bude svjestan što se sa tim potencijalima može učiniti. Upravo zato je uvijek dobro, i poželjno, podsjećati se na djela raznih velikana koji su te potencijali znali iskoristiti. Nije stvar biti svjetski šampion, pogotovo nedohvatljive dimenzije kao Teo, nego posebnosti doprinosa u svojem djelokrugu i na dobrobit društva kojem pripada. Kako je i Samovojska kazao, svakog ljeta »jedva čekam doći u Istru, obići je sa suprugom na dugo i široko, sve do Pule, da se osjetim baš dobro u svekolikoj ugodi koju doživljavam baš svaki put, kao i brojni moji prijatelji«. Tu ugodu uvijek stvaraju ljudi.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast