STEFAN MILENKOVIĆ

VIOLINA JE VRLO TEŽAK INSTRUMENT! Za jedan solidan ton na violini trebaju ti godine, a na klaviru ga imaš praktički odmah


Planirani koncert Stefana Milenkovića, koji je na 225 godina staroj violini trebao svirati u vinkuranskom kamenolomu Cave Romane, odgođen je zbog, kako je službeno rečeno, "posljednjeg ispraćaja vrhunskog umjetnika i izuzetnog čovjeka Olivera Dragojevića".

- Koncert smo odgodili do prvog slobodnog termina koji odgovara meni i Medulinskoj rivijeri, organizatoru Festivala Rocks&Stars. U razgovoru s organizatorom dvoumili smo se hoćemo li moj koncert posvetiti Oliveru ili ga odgoditi. Odluka je pala da ga odgodimo za neki drugi termin, što se pokazalo kao dobra odluka jer smo skoro svi pratili Oliverov posljednji ispraćaj, a večer prije u Korčuli posvetio sam koncert preminulom Oliveru kao glazbenom velikanu, pojašnjava nam slavni 41-godišnji violinist i pedagog.

Nekadašnje glazbeno čudo od djeteta još je kao šestogodišnjak prvi put nastupio uz orkestar, s deset godina svirao američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu, godinu kasnije sovjetskom vođi Mikhaelu Gorbačovu; kao 14-godišnjak Papi Ivanu Pavlu II, da bi kao 16-godišnjak ostvario svoj tisućiti koncert!

U međuvremenu je postao i cijenjen glazbeni pedagog koji podučava studente na sveučilištu u Champaignu, u Illinoisu. Pulskoj se publici u utorak trebao predstaviti repertoarom sastavljenim od djela trojice velikana koji su svojim životom i opusom zauvijek obilježili povijest glazbe, a nadahnut njihovim godišnjicama, 100-godišnjicom smrti Claudea Debussyja, 65.godišnjicom smrti Sergeja Prokofjeva i 120-godišnjicom rođenja Georgea Gershwina.

Ovjenčan nagradama "Umjetnik stoljeća" (2002), "Najhumanija osoba" (2003) te "Brand osobnost godine" (2010), Stefan Milenković uživa plodnu karijeru međunarodno traženoga solista i recitaliste izuzetno produktivne i dugotrajne scenske prisutnosti, profesionalizma i kreativnosti. Kao glazbenik širokih stilskih interesa, Milenković je nastupao u prestižnom Apollo teatru u Harlemu s rock sastavom Gorillaz, pet puta nominiranim za nagradu Grammy, a taj je koncert uživo prenosio MTV. Nedavne suradnje uključuju i nastupe sa lutnjistom Edinom Karamazovim, nominiranim za nagradu Grammy, kao i intenzivno glazbeno partnerstvo s gitaristom Vlatkom Stefanovskim i njegovim triom, čime Milenković istražuje svijet improvizacije i akustično-električne violine. S njim smo telefonski razgovarali u pauzi njegova vođenja međunarodnog violinskog masterclassa u Dubrovniku.

Čudo od djeteta

- Prvi put sam Vas uživo vidio u dvorani Vatroslava Lisinskog uoči Vašeg koncerta u Zagrebu, čini mi se 1988. godine. Dvorana je već bila puna, neposredno uoči početka koncerta, a onaj zbog kojeg su svi došli, 11-godišnji dječak preskakao je kamene stepenice u dugom hodniku.

- (smijeh). Ne čudi me uopće.

- Koliko je ta etiketa muzičkog čuda od djeteta bila teret u Vašem kasnije glazbeno sazrijevanju i stvaralaštvu? Koliko se od od tog wunderkinda promijenilo Vaše poimanje glazbe?

- To se mijenja prirodno, a i radi se na tome. To mi, u suštini, nije smetalo, mada je činjenica da prijelazi iz jedne u drugu etapu nisu laki. Treba u sebi naći novu snagu, novu motivaciju da se na neki način ponovno zamislimo odnosno da, na neki način, počnemo ponovno. Jer, to razdoblje do nekih 15, 16 godina bilo je divno, bogato i intenzivno, i tu sam puno naučio, a u razdoblju od 16. do 20. godine utrostručio sam vježbanje, i tu sam naučio mnogo više, nadogradio tehnike i repertoar. I onda od neke 20. do 25. prešao sam u New York, počeo raditi s drugim profesorima , s gospođom Dorothy DeLay, poslije gospodinom Itzhakom Perlmanom. Tu sam se još više otvorio, moji su se vidici proširili, nadogradili, tako da... S jedne strane, taj početak ostaje zauvijek jedna lijepa, lijepa priča, a s druge, moj put i razvoj od tada je potpuno odmaknuo, kao da je netko drugi. To je, ponavljam, i prirodno, zbog distance i godina, ali i nešto na čemu se mora raditi. Morate se razvijati, ići dalje, i to traje i dan danas, u muzičkom smislu, ali i u smislu ideja, projekata. Ne može čovjek svirati ista djela.

- A što je ostalo isto u Vašem odnosu prema glazbi, posebno klasici. Što je ono što vas je trajno 'zaslijepilo'?

- Pa taj neki glazbeni instinkt, svjesna ili nesvjesna namjera je možda ostala nepromijenjena, ili se malo promijenila. No, onda se na to nadogradi milijun i jedna druga stvar, kojim se taj instinkt usmjerava, postaje istančan, dodaju se i životna iskustva. Tako da taj neki nukleus, ta neka srž je i dalje zajednička, ali na to se nadogradilo mnogo drugog što je, naravno, i neophodno.( Razgovarao Zoran ANGELESKI)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter