NAJNOVIJE


PIŠE ZVJEZDAN STRAHINJA

Sjeća li se itko drugova iz Tršćanske?


"Ljudi mi kažu da sam mali dioničar, suvlasnik Uljanika, i da sam kriv što sam dozvolio da dođe do toga. Možda su upravu, ali i država je vlasnik 25 posto, a to je država svih nas, to je naših 25 posto i nitko od nas državljana Hrvatske nije reagirao".

Riječi su to radnika Uljanika u štrajku izgovorene subotnjeg jutra kroz zaključanu plavu rešetku porte na Bulevaru. Kao i mnoge druge emocijama nabijene riječi vezane za sudbinu nekadašnjeg pulskog ponosa i hranitelja Istre, zaogrnute su teškom gorčinom i slušatelj ih, radi svojeg mira, brzo želi istjerati iz misli. Naučili smo do danas kako se nositi s teškim riječima i problemima drugih. Ne primati negativne vibracije, uputno je tek samilosno sugovorniku reći: "Tako ti je to" i produžiti dalje. Tako reagiramo. Zapravo, ne reagiramo.

Spašavanje radnih mjesta imalo je nekada sasvim drugačiju težinu. Nekad je i riječ kolektiv zvučala značajno. I život se davao za proizvodni pogon, ne samo radi osobnog dohotka, nego i zbog prosperiteta zajednice. Na sam početak za Istru turbulentne 1947., radnici pulskog elektromlina nisu se dvoumili već su promptno reagirali na pokušaj odvoženja strojeva u Italiju. Nisu bili "menefregisti", upustili su se u klasnu borbu, stali pred cijevi da bi troje od njih doslovno palo za fabriku. Pogon, slava im bila, i nakon dugih desetljeća uspona i padova još stoji u Tršćanskoj ulici.

Daleko smo danas od takvih radikalnih akcija i ne daj bože novih ljudskih žrtava. Pa već samo zavarivanje kapija brodogradilišta, nakon mjeseci prividnog primirja, kao pritisak na Vladu da se što prije odluči za restruktuiranje Uljanika, jasan je pokazatelj da je radnička akcija dosegla višu razinu. Nemamo strpljenja, nemamo više što izgubiti, uvjeravaju me na porti dok im kolega s vanjske strane odgovara: "To je trebalo napraviti još ljetos!".

- Ljudi su gladni i iscrpljeni. To oni i hoće, da se razbolimo, da odemo sami, da im mirno prepustimo Uljanik.

Možda su zaista odlučni u tome da proces daljnje dezintegracije proizvodnje na jugu Istre ne prođe mirno, ali će njihova Pula, ako je suditi prema slici s Bulevara, sasvim mirno to odgledati. Uostalom, rijetki su tuda koji prođu da bi dali podršku štrajkašima, rijetki vozači i potrube, rijetki podignu ruku u znak pozdrava. Glava dolje, eto kakvi smo postali.

Sjeća li se itko Marija Lussija, Antonija Salgarija i Lina Marijanija? Znaju Puležani da se tako nekako još uvijek zove jedna, dvije ulice, da postoji neki zbor takvog imena, ali… Čak i oni rijetki koji dođu na komemoraciju 3. januara teško mogu pojmiti kakvu su žrtvu i za što ti drugovi iz Tršćanske podnijeli na početku 1947. godine. Život su dali ne samo za svoje radno mjesto, nego i za nastavak proizvodnje u svom gradu. U gradu u kojem su mnoge tvornice posljednjih desetljeća tiho i mirno otišle u zaborav.

- Ljudi me pitaju kako mogu biti emotivan. Dvadeset godina smo ovdje kolega i ja, tu sam proveo najbolje godine. Uljanik je othranio našu djecu, nastavlja radnik s crvenom trakom oko ruke.

- Moje emocije su zaključane unutra, nećete ih vidjeti, samo inat ako se budu igrali našim živcima, dodaje kolega.


Podijeli: Facebook Twiter
Više iz rubrike

Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Aquarium − ndash; Fort Verudela
Pula: Aquarium − ndash; Fort Verudela

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of
Webcams provided by webcams.travel add a webcam