Jedini način za mjerenje humanosti nekog društva je odnos prema onima koji su najslabiji i kojima je pomoć najpotrebnija. Načelno bi se moglo reći da su građani Hrvatske humani ljudi zbog toga što se odazivaju na razne humanitarne akcije, jer su spremni pomoći kada se dogodi potres na Baniji. Isto tako bi se moglo reći da država, za razliku od njezinih građana, i te kako ima problem s humanošću. Država i njezine institucije nemaju inicijativu kada je riječ o humanosti, već najčešće reagiraju post festum.

U redu, donekle opravdanje može biti neophodnost poštovanja propisanih procedura koje usporavaju ionako trom državni mehanizam. Za neke stvari opravdanje je teško naći. Da je tome tako, svjedoči maćehinski odnos države prema pomoćnicima u nastavi. Čovjek ne može povjerovati da ljudi koji rade takav odgovoran i društveno koristan posao proživljavaju ono što proživljavaju kada je riječ o reguliranju njihovih radnih odnosa i materijalnih prava. Kao da je riječ o volonterima, a ne o radnicima koji obavljaju jedan od najodgovornijih poslova. Oni rade s djecom kojoj je njihova pomoć neophodna kako bi se integrirali u obrazovni sustav. Procjenjuje se da je u školskoj godini 2023/2024. u školskom sustavu radilo 6.600 pomoćnika u nastavi, a potrebu za njihovom podrškom ima više od 10.000 djece. Iza svakog pomoćnika u nastavi i iza svakog djeteta je kompleksna priča.

Priča o kojoj bi se dao napisati roman. Onaj tko se nije susreo s poteškoćama koje imaju ta djeca, teško da može shvatiti što pomoćnici u nastavi rade i za tu djecu i za njihove obitelji. Oni zaslužuju pravo na školovanje koje je nemoguće bez pomoćnika u nastavi. To znači da 10.000 hrvatskih obitelji zaslužuje da se to pitanje kvalitetno regulira. Kao i 6.500 pomoćnika u nastavi, iako bi ih trebalo biti 10.000. Jer je svako dijete jednako vrijedno i zaslužuje pravo na školovanje. Netko bi mogao na prvu pomisliti da je izlišno trošiti riječi na tu temu jer je ona toliko bitna da je vjerojatno sve regulirano na dobrobit pomoćnika u nastavi, djece i njihovih obitelji. Problem je u tome što je sve suprotno od te temeljne pretpostavke koja bi dokazala da je hrvatska država humana. Na ovom ispitu humanosti država pada iz godine u godinu.

Zato što se s pomoćnicima u nastavi ne potpisuju ugovori o radu za kalendarsku godnu, već za nastavnu godinu. Pa oni završetkom školske godine moraju odlaziti na zavode za zapošljavanje dva mjeseca. I onda se ponovo javljati na raspisane natječaje kako bi radili s djecom koja bez njih ne mogu odlaziti u školu. Pomoćnik u nastavi, prema pravilniku koji je na snazi, je osoba koja pruža neposrednu potporu učeniku tijekom odgojno-obrazovnoga procesa u zadacima koji zahtijevaju komunikacijsku, senzornu i motoričku aktivnost učenika, u kretanju, pri uzimanju hrane i pića, u obavljanju higijenskih potreba, u svakodnevnim nastavnim, izvannastavnim i izvanučioničkim aktivnostima, a sve prema izrađenome programu rada prema utvrđenim funkcionalnim sposobnostima i potrebama svakoga pojedinog učenika te uputama učitelja/nastavnika, stručnih suradnika škole, odnosno stručnoga tima. Iz opisa prilično je zorno koliko je osjetljiv njihov posao.

Kao što je još zornije da je sramotno da se te ljude mrcvari kada je riječ o načinu na koji se zapošljavaju, kao što je sramotno i koliko su plaćeni. Petra Dragičević iz Splita osam godina radi kao pomoćnica u nastavi. Znači osam godina u lipnju se razdužuje i odlazi na biro, da bi se onda za dva mjeseca javljala na natječaj kako bi radila posao za koji je plaćena 650 eura. Ona se nada da će novi pravilnik s čijim se prihvaćanjem oteže riješiti agoniju odlaska na biro i vraćanja s biroa. Za razliku od nje, mnogi njezini kolegice i kolege okončavaju mrcvarenje odustajanjem od tog posla. Ona kaže da neće, bez obzira na sve nedaće. Utjeha bi joj trebao biti stav Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih iz kojeg poručuju da je izrada pravilnika u završnoj fazi i da će sve biti spremno do početka nove nastavne godine. Oni birokratski obećavaju da će sve biti u redu do početka školske godine. Ne shvaćaju, a nije da im je imalo stalo do toga, da ništa neće biti u redu i da načinom na koji se odnose prema pomoćnicima u nastavi pokazuju kako se odnose prema djeci kojoj su pomoćnici u nastavi neophodni.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast