U pogovoru o "SLIPARIJI" pisao je Kovač: jedan sloj ovoga romana mogao bi se nazvati traktatom o Jamurini. O jami zvanoj Jamurina. O jamama koje se slijevaju u Jamurinu. Kao što se Rakovčevi jezici slijevaju u jedan jezik. U ovom romanu Jamurina jest živo biće. Ona je ličnost, karakter. Posjeduje dvostrukost; muški i ženski rod. Ona se otvara i prima svoje žrtve. Ali Jamurina može biti i muško ime; to je onaj koji baca svoje žrtve u jamu. Ona ima svoju povijest i svoju mitologiju. Utkana je u biografije i poraženih i pobjednika. Jamurina je rana, stigma na tijelu povijesti. Ona je vječnost. U nju se ne može nekažnjeno.

Onomatopeja Jamurine

Ona ima svoj govor, svoju jezičnu artikulaciju, značenje onomatopejskih riječi. Ona često mijenja svoje vizualne i glasovne strukture i to određuje njezin karakter. Uz onomatopeju Jamurine, pisac stavlja svaki put različitu karakternu crtu. Jamurina je skičala, krulila, hukala, vriskala, ječala, podrugivala se, cerekala se, grcala, kreveljila se, blebetala, grmjela, itd. Jedino se pobunila onda kada su ideolozi i neimari komunističke utopije pokušali zabetonirati njezino ždrijelo, ušutkati je i zatrpati smećem njezinu istinu.

"A naše fojbe, naše jame su posvuda, i u svakoj je sviega najti!", veli pisac i dodaje da je zapravo Jamurina naš "najsigurniji grob na svitu". Ondje gdje su ljudske kosti naše igračke iz djetinjstva, ondje je i sablast povijesti... A Bilfo je mitološko biće kakvo postoji u svim kulturama. Svaka pokrajina ima neko svoje čudovište. U Slipariji Milana Rakovca Bilfo se danomice mijenja, u njemu je više osoba i može se preobratiti u svakoga od nas. Bilfovi su prijatelji pisci i štrige; oni mu šire slavu i pokraj svojih ognjišta pletu nove priče o njemu ili nadopunjuju stare. Bilfo "na bilen konju jaše, na bilen konju eli na biloj motočikleti". Po "nuoći gre", ali i danju. Pojavljuje se kao sjena, kao pravednik, kao vrag, kao knez od Jamurine, kao nadglednik svih radova, svih zločina koji su također dio radova, kao vlasnik nepostojećeg zlata skrivenog negdje u utrobi zemlje.

Hoću ovdje Mirka Kovača reći i upisati u libar istarski, gdje mu je mjesto, jer tu je našao konačni zavičaj, čovjeka po svojoj mjeri, slio se u nj, stalio s nama u slitinu zdravog razbora, oprosta i kajanja i smiješka.

"Više vrijedi jedna rečenica Danila Kiša nego sve te kupusare Dobrice Ćosića i sličnih mu", izjavljivao je Kovač koji je jako cijenio i Ivu Andrića i Ranka Marinkovića. Svoj je politički testament ostavio u knjigama eseja kao što su "Elita gora od rulje" ili pak "Cvjetanje mase". Kovaču su u socijalizmu zabranjivali knjige, uskraćivali nagrade, zvali ga psihijatrijskim slučajem, a na početku raspada Jugoslavije prozivan je kao Hrvat na privremenom radu u Beogradu. Kada se preselio u Rovinj, nosio je majicu s riječju TARGET. Godinama je bio suradnik Feral Tribunea, a kao stanovnik Hrvatske govorio je da u Hrvatskoj postoji strah od bitnih tema te da se stalno bježi u nevažno i površno. Fraktura mu je sustavno objavljivala sabrana djela, a među posljednjim literarnim inspiracijama bili su mu istarski razbojnici iz sedamnaestog stoljeća.

Što se tiče mjesta rođenja (selo Petrovići kod Bileće), tu nema ničega spornog, to su uredno vođene knjige manastira Kosijerevo na Trebišnjici, to je bio stari manastir iz doba Nemanjića, tu je bio konak, kasnije za vrijeme komunizma, ta je lijepa zgrada konaka pretvorena u bolnicu za grudobolne. Još je bilo nekih manjih zgrada, divnih stabala murvi, velikih krošnji kleka, trešnjevih stabala, sve je bilo tako uređeno, travnjaci su dolazili do samog ruba rijeke. Tu su uvijek bili veliki derneci za mnoge blagdane, a najveći je bio za Gospođin dan koji pada negdje krajem kolovoza. To mi je u djetinjstvu bio omiljeni kutak, žive su mi te uspomene, s lakoćom se sjećam mnogih detalja. Kada je zaustavljena Trebišnjica, tako se to govorilo, dakle kad je počela da se gradi hidroelektrana Grančarevo, konak je potopljen, kao i druge manje zgrade, te jedna lijepa česma koje se živo sjećam, jedino je sačuvan manastir i kamen po kamen prenesen u moje rodno selo Petrovići, i danas je ondje, pokraj još starije crkve Stražnica, smiješno i nakalemljeno djeluje. Kad smo već u ovoj priči, želim reći da dobro poznajem povijest toga kraja, svaki kutak toga prostora, sve obitelji pravoslavne i muslimanske, ali i katoličke, jer smo bili rodbinski povezani s nekim obiteljima iz Ravnog, a moj se otac svojatao s nekim Kovačima iz Ljubuškog, neki je Ante Kovač često dolazio u posjet mojemu ocu, govorilo se da smo "istih korijena", ali ja nikad nisam saznao jesmo li mi od njih ili oni od nas, zapravo me takvo što i nije zanimalo.

Dva zavičaja

Za mene postoje dva zavičaja, jedan je taj literarni, ili ako hoćete fiktivni, koji doista postoji i za mene je stvaran; drugi je pak taj zavičaj koji jest stvaran, ali za mene odavno ne postoji, a pogotovu ne postoji sada, nakon ovog posljednjeg rata. Ne vjerujem da su neki drugi i nečiji zavičaji bolji, na ovim našim balkanskim pustopoljinama, pa ako sam što činio ovih proteklih godina, onda sam stalno bježao od zavičaja, a on me tako proganjao da sam bježeći od njega sve više postajao njegov zatočenik. Naravno, mislim na svoje knjige, u njima se ponosim svojim zavičajem točno onoliko koliko ga u stvarnosti prezirem. Da nije bilo toga zavičaja ne bih nikad stvorio takve karaktere, takve likove, takve svjetove, niti bih o svim tim mračnim nagonima išta znao. Može se biti pisac i bez zavičaja, ali ja vjerojatno nisam mogao drukčije. Vjerojatno bih umio pisati neke priče na zadane teme, drame iz bračnog života, ili erotske romane, da se razumijemo to ne smatram nižim rodom, ali mene to nije zanimalo, niti me zanima, jer ima pisaca koji će o tome bolje pisati nego ja, ali nitko ne može od mene bolje napisati neke priče iz zbirke Ruže za Nives Koen, neke karaktere iz Vrata od utrobe, niti bilo što od onoga iz Grada u zrcalu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast