PIŠE Zlatko Crnčec

Predsjednički izbori bez previše smisla

| Autor: Zlatko Crnčec
Ilustracija / Zlatko Crnčec (Snimili Igor Kralj/PIXSELL, Davor Kovačević)

Ilustracija / Zlatko Crnčec (Snimili Igor Kralj/PIXSELL, Davor Kovačević)


Tamo negdje u zimu prisustvovat ćemo još jednom suvišnom političkom spektaklu. Birat ćemo predsjednika Republike. Bit će to veliki šušur koji će trajati nekoliko mjeseci, u kojem kandidati, barem onih nekoliko najvažnijih, neće silaziti s ekrana i naslovnica. U kojem će se međusobno vrijeđati i napadati, sudjelovati u sučeljavanjima koje će nacija pratiti bez daha, a zatim izaći na izbore prvo u prvom, a onda i u drugom krugu. To finale bit će središnji politički događaj s ogromnom gledanošću na svim televizijama s nacionalnom koncesijom.

Nakon toga će poraženi priznati poraz i čestitati pobjedniku, naravno ako poraženi ne bude Zoran Milanović. Pobjednik će održati pobjednički govor. Nakon toga će se tjednika pripremati inauguracija, pratiti tko će na nju doći, tko će na njoj gdje sjediti i, na koncu, će šef države održati inauguracijski govor kojeg će politički analitičari minuciozno analizirati pokušavajući proniknuti u namjere novog ili starog predsjednika u sljedećih pet godina. Nakon čega će on otići na Pantovčak na kojem će spomenuto razdoblje provesti iza zidina Predsjedničkih dvora, s malim ili nikakvim utjecajem na ono što se događa u zemlji i oko nje.

Reklo bi se puno buke nizašto. Uloga predsjednika države u zadnje 24 godine gotovo da je potpuno besmislena. Premalo ovlasti da bi na išta utjecao, ali opet dovoljno da se petlja pod noge Vladi, praksa je pokazala najčešće onoj kojom dominira stranka koja ga je i podržala na putu za Pantovčak. I to je to.

Istina, ovi izbori ipak imaju jednu dodatnu vrijednost koja će dovesti do toga da se prate na jednoj višoj razini. Bit će to vrhunac dvoboja Plenković - Milanović iako se ovaj prvi na njima sigurno neće natjecati. Bit će to njihov politički rat preko posrednika kojeg HDZ tek treba izabrati. Zasad se spominju Davor Ivo Stier i Miro Gavran. U HDZ-u se očito o tome intenzivno raspravlja, ali nikakva odluka o tome još uvijek nije donesena. Tko god bude izabran neće mu biti lako. S druge strane, po svoj prilici, SDP će opet podržati Milanovića, osim, naravno, ako kojim velikim čudom za predsjednika SDP-a bude izabran Tonino Picula. To bi zaista promijenilo stvari, ali nije baš nešto vjerojatno. Dakle, to će biti suština ovih predsjedničkih izbora - hoće li Plenković politički uništiti Milanovića ili će ovaj dobiti novih pet godina za lupanje po HDZ-u. Da nema toga ovi bi predsjednički izbori bili potpuno nezanimljivi i nevažni.

Naravno, bit će tu nekih političkih padobranaca koji će si preko utrke za Pantovčaka pokušati ili podebljati izglede na lokalnim izborima koji će biti u proljeće godine ili si, općenito, produljiti politički život koji su prethodna događanja dovela u prilično opasnu situaciju.

Marija Selak Raspudić ne isključuje mogućnost kandidiranja. Njen suprug Nino o tome govori punio izravnije. Nakon izlaska iz Mosta ovaj politički i životni par pokušava pronaći način za ostanak u visokoj politici. Mada opet, to im je i dosta riskantno. Ako onaj od njih dvoje koji se kandidira za predsjednika doživi kolaps, to bi doista mogao biti definitivan kraj karijere. A pred njima je ipak četiri godine mandata u Saboru koji je sam po sebi velika politička pozornica.

Ostali koji se spominju pokušat će spasiti što se spasiti da od ostataka njihove političke karijere. Mislav Kolakušić dao je ostavku nakon što je izabran u Sabor, a onda je doživio krah na europskim izborima. Pa je ostao bez obje fotelje, i saborske i europske. Karolina Vidović Krišto, iako prilično popularna u desnim krugovima, nije željela ni s kim predizborno koalirati pa nije ušla ni u Sabor ni u Bruxelless. Čak i da se kandidiraju, teško da bi netko od ovog dvojca mogao polučiti iole dobar rezultat.

Eventualno ostaje da se u utrku uključi neka poznata javna osoba ili možda njena suprotnost, netko o kome nitko ne zna ništa pa ga shodno tome ne može ni napadati. Kao onaj dečko s Trešnjevke koji je prije 20 godina zamalo ni kriv ni i dužan postao šef države. Ali teško da bi se mogao pojaviti netko takav. Ovaj put ćemo gledati samo dobro poznata lica. Uglavnom, da nema Milanovića bilo bi jako dosadno. S njim ipak nešto nešto manje. Ali opet, mogli bismo bez problema i bez tih izbora.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter