Osamdeset i četiri godine mahnito se češljam, ne svaki dan, ponekad, ali cijeloga života, aluminijskim češljem načinjenim od oplate Flying Fortress B-17 Boeing. U petoj godini života mati me znala počešljati njime i pamtim samo jezu od metalnih zubaca koji bi katkada zastrugali lubanju. Bojao sam se da će mi se zupci zabiti u glavu. Kada su mi ubili oca i djeda, netom ušavši u šestu godinu života, postao sam najstariji muškarac u obitelji. Je li mi zato mati gotovo svečano naredila da se od tada moram sam češljati. Nije me više boljelo, ali sam se bojao da hoće: mamilo me da aluminijske šiljke ubodem u glavu. Nisam to učinio, naravno, ali sam pokušavao. Pokušavam i danas. I baš zato se češljam njime, neki moj mistični izazov, sanjajući da sam Džani Ou i bombardiram Pulu i iskačem padobranom gledajući dolje maloga sebe kako zurim u sebe na nebu. To je da se sjetim straha? Da ga otjeram?

Ma ča to kantaju mi stari kanti, stari kanti i kantanti naši vitri po cimitri pisme stare; "Vrbniče nad morem", "Tuli-tuli-tulipan", "Tintarella di luna", "Opatijo bajna", "Star dust", "Zaspal Pave". Stari kanti zabljeni i stare užance. Vitri vikovični. Jugo, jugo siromaška mati, jugo dažda će nan dati. Bura, bura sušu posušiti zemlju raskalati, Grbinada prikinuti trse, Tramuntana grad će nas potući, Maestrale muoj prilipi hlade da počinen trudan pod ulikon blizu suoje mlade.

Kao iz vulkana eruptirali su iz mene verši, iz zone potisnutih sjećanja: Naš paštroć, miš-maš, galimatijaš je u mojoj krvi, u Puli 1947. i mi mali Hrvati domaći istrijanski i mali Talijani "rimasti" (kako ne razumiju matične kulture da su nazivi "i rimasti" i "zamejci" riječi diskvalifikacije, segregacije?) smjesta smo postali prijatelji, učeći jedni od drugih i jezike (vado sul općina colla propussnizza) i igre (puškalica hrvatska seljačka, i gradske talijanske s’cinche) i čitajući stripove Forza John i Flash Gordon.

Kao dijete govorio sam samo svoj drevni čakavski hrvatski jezik, "po našu", pak po sloviensku (deboto kako po našu) kada bi Šavrinke dolazile kupovati jaja i mladići kositi… Ali slušao sam oko sebe talijanski "Alto la’ - Fermo! Dov’ e’ papa’?"; njemački "Loss, loss, achtung, hande hoch"; književni hrvatski "Drugovi, kurir, baza, banda, veza, juriš, izdaja", pa odmah za tim engleski "Okay, chew’gum, boy, Lucky Strike, fuck, shit"...

I onda sam iskorijenjen, doslovno, napose psiho-kulturalno, i to višekratno: ZATO je sama po sebi iskočila van iz mene, kako miš iz mekinj, najprije materinska besida, pak za njuon ‘talijanska pak šavrinska… Ali, kad sam pročitao "La Miglior vita" (i preveo na hrvatski), pa upoznao Tomizzu, znao sam da i ja moram poći tim putem, putem tolerancije i plurikulture i multilinguizma i regionalizma, pa tako i u novinskom i literarnom mome radu. Ali, uz održanje riječi iz doba inicijacije, najprije je ipak posrijedi moja vlastita, autorska odluka i literarna formula da se odjednom služim svim jezicima svog ambijenta, u kojima sam rastao, koje sam uokolo slušao, kao i uopće neodoljivim riječima iz svih jezika. Otpor "jednosti", identitetu, bilo kojem kolektivitetu? Htjeti biti "svi"? Možda, malo…

Prvo, "jušto kunfine" – "nismo Ćići, ni Brkini, mi smo jušto na kunfini", poslušati "Ćiribirce" kako kantaju, pak priko Učke di su gorila sela i ljudi u njima – Lipa, Vodice, Brgudac, Lupoglav di smo dizali bune, Pazin di smo imali prvu našu gimnaziju (imamo je i sad, plus najbolji klasični licej u Hrvatskoj!)…

Ma najbolje je pojti po tragu Parenzane za početak, na noge, z bičikleton; Trst, Milje, Koper, Izola (i toplo preporučam, u sela Šavrinije gdje živi narodni stih "ćiv, ćiv, ćiv/ sen miken/ ma sen živ"), Buje... i sve do Poreča… Pak dva glagoljaška locusa, Črni Kal i Kastav, Hrastovlje i Beram (freske dva Kastavca, domaća meštra), Županski stol od kamena u Tinjanu, mussolinijansku crkvu kao izvrnuti vagonet rudnički u Raši, male gradove mini-gabarita i maxi-urbaniteta kao što su Draguć, Lindar, Paz, Pićan, od Roča do Huma po Aleji glagoljaša između dva gradića, Momjan, Grožnjan, Završje, Savičentu i muoj Sut’Lavrieč Pazenatički…

Žminj sa sjedištem Čakavskog sabora koji i danas razvija dijalektalnu i zavičajnu kulturu… Partizanski dom na Rušnjaku kod Rakovci, djelo Dušana Džamonje, Galižanu i njen najstariji istarski (romanski) govor, Valun i Lubenice na Cresu (da, Kvarnerski otoci JESU Istra!), Rovinj (Ruveigno) gdje se pjevaju (oponašajući instrumente) najljepše pjesme… Istra je mikrokozmos, kozmos, makrokozmos…

Ma, so meje in meje; zguor mojega sela, par kilometri, je bila Velika lokva, po njuoj je tekla meja, pričiži ljudi u Bašići i u Banki, ma uoni su bili Kraljevci (Pazinska grofovija, pod Austrijom), a mi Benečani (pod Venecijom), ta meja je tote stala od 13. do 19. stolitja, ćo moj, i smo mrzili jieni druge, Hrvati Hrvate, Talijani Talijane, na dvi bande meje, i uzimali jeni drugima uovce, driva, žene, i bižali jieni h drugima kad bi nas stili vrći u pržun. Amore-oddio, come sempre.

U krvavom Novecentu su bila tri exodusa iz Istre i okolice, ali prva dva "pozabljamo", cioe’, talijanska "amnezija" se širi na nas; po 1918. deseci tisuća "alogenih" činovnika, bankara, advokata, inžinjera, trgovaca, oficira, policajaca, svećenika – silom novih gospodara napušta Trst, Rijeku, Pulu; Austrijanci, Mađari, Česi, Nijemci, Poljaci, Rumunji, Slovaci… Zatim slijedi drugi vlak exodusa, od 1918. do 1941. – osamdeset do stotinu i dvadeset tisuća Slovenaca i Hrvata, pritisnutih fašističkom "etničkom bonifikacijom". Većina se nikad nije vratila, još ima njihovih potomaka po Lendavi, Karlovcu, Subotici, Kragujevcu, Kumanovu… Brutalna pak "komunistička jugoslavizacija", s elementima odmazde i kazne starozavjetnih razmjera (fojbe, deportacije, konfiskacije, nacionalizacije...) otjerat će još nekih dvije stotine tisuća, sada mahom Talijana, iz Istre… U mom bliskom rodu, tri naše familije bježe od talijanskog fašizma (rasizma!) u Jugoslaviju, a još dvije (iz istog, hrvatskog kruga), bježe od jugoslavenskog komunizma (nacionalizma!) u Italiju, Ameriku, Australiju; tako da moje bliske rodbine danas imam više u Zagrebu i Torontu i Sydneju nego u Istri. Katarza? Gleda san dicu koja, kako i ja, biže ća col car e muss tamo priko, nisan ima niš, nisu imali niš, i to niš su zgubili, smo zgubili. Potle premijere dramatizacije "Riva i Druxi" u Rijeci (u izvedbi talijanske drame u Rijeci i hrvatskog kazališta iz Pule), rekao sam za La Voce; "Oprostite mi vi koji ste ubili mojega oca, a onda ste morali bježati pred njegovim drugovima… Ostaje nam za dugo vremena govoriti – OPROSTITE, jer decenijama samo upiremo prst pravednika u druge zločince, a ne sami u sebe. Bili smo, poslije Osima (kojim je Jugoslavija konačno prepustila svoje ljude, vas tamo, Italiji, kao i Italija svoje ovdje Jugoslaviji!) blizu katarze, ali onda je u pravednom gnjevu vrisnula Lista per Trieste, El Melon,.. a onda pompozne i budalaste Devedesete godine, koje su u sva tri roda oko granica opet uzbudile nacionalističke jerihonske trube, tako da smo opet na početku."

Posljednje češljanje želim upravo češljem o kojem pišem, nečija ruka to može: potonji kontakt anorganskog djelića Super tvrđave B–17 s organskom tvari koje od mene ostane. S pepelom će biti problema, molio bih pripremiti pet papirnatih vrećica, iz trgovine, jasno. Jedan škartoc prosuti u Flossenburgu gdje je bio logor, tu su mi ubili i spalili djeda. Drugi u Poreču oko očevoga groba i spomenika, neka rastu maćuhice. Treći na Mirogoj, molim, otvoriti materinu urnu i usuti me k njoj. Četvrti škartoc na Iž u grob do Lade. Peti škartoc mora imati najveć luga, ča ga rabi rashitati na Benić-vrhu, po cimitru di počiva već naših nego ča nas je živih, mi se vidi, magari ki zna? T’r lako da nas je ki će znati koliko, kao počnemo brojiti rodbinu po svitu: Poreč, Pula, Umag, Rijeka, Zagreb, Varese, Toronto, Woolongong, Valparaiso. A Flying fortress? A ma, ča ja znan, ću se domisliti potle…

U svojem osobnom sanktuariju, kao neki mahniti šaman, počesto bacam čini na sebe sama, jer je za me i te kako živa astra 9mm, živo biće to jest, ratni plijen Crngorca iz Madrida 1936. Darovan 1948. Dalmatincu koji svjedočio za nj te nije odveden na Goli otok, a Dalmatinac to darova meni: osam zrna u šaržeru i deveto u cijevi. Ok, dramatična stvarca, nije li? Tu je i praprapradjedova burmutica iz koje su naši stari snifali duhan - a možda i koku? Dva obiteljska predmeta fizički i metafizički omogućuju mi neprekidan kontakt s mojim pokojnicima. Naslijedio sam ih od svojih predaka: burmuticu od volujskog roga – da, da, da, naši prapradjedovi su – SNIFALI! Zapravo praprabake. Djedovi su više žvakali, duhan a... možda ipak i koku?

Ipak, najdraže su mi čarolije koje sam i osobno stekao, a ne tek naslijedio: aluminijsko cjedilo i češalj iskovani od dijelova američke Leteće tvrđave. Zapravo, posrijedi je prava pravcata industrija, koja se tada razvila po selima Baderljanštine: pijati, lonci, piruni, zlice, teće, ćikare, pršure, cidarini, češlji: i krasne ženske bluze od padobranske svile. Maximum: upaljači od čahura 12mm Browning.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast