Fulvio Tomizza je umro 21. svibnja 1999. godine. Na pogrebu, nad njegovim grobom, dogovorili smo sa gradonačelnikom Umaga Kraljevićem da osnivamo ODMAH spomen-dane pod naslovom »Tomizza i mi, Tomizza e noi, Tomizza in mi«. I već 2000. održali smo prve tomizzijanske susrete i pravi prekogranični interkulturalni pokret. Stvar smo, pod pouzdanim pokroviteljstvom, materijalnim i moralnim, grada Umaga, utemeljili: Nelida Milani, Ciril Zlobec, Ulderico Bernardi i pisac ovih redaka...

Četvrt stoljeća kasnije, prisjećam se zbornika koje smo redovito objavljivali, kada smo raspravljali o biti tomizzijanske ideje, o Istri kao našoj utopiji, arkadiji, Empireju, Hiperboreji. O jednoj i jedinstvenoj i tako uzajamno različitoj Istri, o Istri kao triciklu – kako smo Tomizza i ja pokušali bili usmjeriti stvaranje novog Istarstva na prvom i do sada jedinom sveistarskome kongresu u Puli. Bilo bi Fulviju drago vidjeti kako ga postavljamo u srce Istre, kao historijsko-kulturalnu paradigmu i metaforu. A bilo bi mu jako žao vidjeti kako se recikliraju stare mržnje i stvaraju nove, među njegovim ljudima oko granica.

U iduće dvije godine manifestacija se preimenovala u »Forum Tomizza«, i nakon Umaga, proširila se na Koper i Trst. Na Forumu smo učili, sebe same i sve ostale – slobodi! Forum me oslobodio i mojih vlastitih traumi. Sudionici Foruma, njih već na stotine, najviše iz pograničja, ali i iz srednjeuropskog i balkanskoga kruga, naučili su me neizbježnosti temeljne Tomizzine formule: ET-ET, e-e, i-i, in-in, und-und. To je jednostavna, nedužna formula suživota pograničja, ali jako teško ostvariva. Ja danas ne mogu reći, kao Dario Marušić »jaz sem vsi oni«, cijeli Hrvat, cijeli Slovenac i cijeli Talijan, ali samo zato što nisam urastao, kao Dario, toliko duboko u sve tri kulture, u sva tri jezika.

Isto to i ja prenosim drugima, naročito mladima, a to je jako lako, jer pogranična mladež mislim da je danas potpuno oslobođena tereta djedova i očeva, i najsretniji sam kada me neki mladi docent iz Kopra, Pule, Trsta povuče za rukav, jer i on želi sudjelovati na Forumu.

Sadašnjost se cereka, ali to je kiseli smijeh. Naravno da najbolji sinovi naših naroda (koji za sebe smatraju da su očevi nacija), političke i medijske hijerarhije Rima i Ljubljane i Zagreba, čine sve što mogu da na svoju obalu uliju svoj groteskni patriotizam, ali – oni bi bili smiješni, da nisu tragikomični. Osobito ova dva stara naroda, Hrvati i Slovenci, sita su i pijana od domoljublja svojih mladih država, a i narodima je prekipjelo. Hrvati i Slovenci nikad nećemo postati »najbolji neprijatelji«, makar se nacionalne politike silno trude da to postanemo. Te dvije male, nevažne, provincijalne državice, taj backyard Europe, samo su trn u riti Europe i svijeta, ili bolje rekuć ono zrno graha pod štramcem kojega blažena princeza-Europa uopće ne osjeća.

Najviše gostoljublja osjećamo mi sami u sebi, u Forumu, jednako u Trstu, Kopru ili Umagu. Okupljamo se, kreativna mentalna internacionala, i izmjenjujemo iskustva. I stvaramo programe, stvaramo tolerantnu klimu. Suha statistika govori jasnije od svega; nekih dvjestopedeset referenata iz desetak zemalja, u prvih desetak godina Foruma, zbornici sa izlaganjima referenata (znastvenika, pisaca, novinara, političara...), dvadesetak umjetničkih večeri sa desecima pjesnika i muzičara, već oko 2000 kraćih proznih radova pristiglih na literarni natječaj Lapis Histriae iz najšireg ambijenta...

U našem ambijentu pak, naravno, bolje se osjećamo u Kopru i Umagu nego u Trstu, ovdašnji naši ambijenti, autentičan živalj ovog podneblja, živahno sudjeluje u Forumu, lokalni mediji postavljaju nas visoko na ljestvici zbivanja (Primorski dnevnik, La Voce, Primorske novice, RTV Koper-Capodistria, Glas Istre, Novi list...). U Trstu je drukčije, u Trstu i danas dominira »papirnati kozmopolizam«, kao piše Claudio Magris, ali i Trst smo »osvojili«, i Trst se življe uključuje.

»Ne, za nas ni pregrad, in ne mej«, pjevaju slovenski partizani. Pjevamo mi svi. Neke tegobe najprije su u nama samima, jer cijeli mehanizam Foruma (planovi, programi, organizacija, izvršenje...) zapravo leži na plećima tri osobe, to su Neven Ušumović u Umagu, Irena Urbič u Kopru i Martin Lissiach u Trstu. Tu moram izdvojiti Ušumovića, jer njemu su ipak otvorena financijska vrata Grada, Županije i Države.

Mnogo je teže Forumu u Kopru, najteže u Trstu, uz priličan nemar lokalnih i nacionalnih politika i ostalih »faktora«...

Uz to, javljaju se opet nove-stare meje, ali ne samo za Forum; uz europska gibanja, uz granice se opet javljaju i anakronistični nacionalizmi – ali zato smo i osnovali Forum.

Ulderico Bernardi, jedan od utemeljitelja Foruma, napisao je cijelu znanstveno-političku studiju u kojoj zagovara Europu kao »Mogući Babilon«, (La Babele possibile) zajednicu koja će govoriti sve svoje jezike, ali bit će jedna čvrsta zajednica. To je jedini put - barem dok svi ne naučimo engleski, ili pak dok neki prosvijećeni apsolutist (a bojim se da dolazi vrijeme novih apsolutizama) ne uvede silom zakona opet latinski jezik – što bi, mislim, bilo bolje rješenje od angloameričkih kompjutorskih kratica koje naprosto uništavaju jezik, svaki, pa i engleski....

U Ljubljani i Zagrebu stalno se čude obalnim sunarodnjacima, i stalno nas »otkrivaju«, kao vlastitu »toplu vodu«. Osobno, rado bih okupio i neke druge »graničare« a ne samo istarske (a i bili su, recimo, Arsen i Kreslin...), recimo prekmurske i međimurske osobito, ili makedonske, ili korzikanske... No, ArtIstra ostaje, uz književnu nagradu Lapis Histriae, te Tomizzine itinerare, središnjica budućih Foruma, sigurno mnogo šira, jer Istra se proteže do Levanta, do Gibraltara, do Finis Terrae...

I tako se Istra nameće kao izniman euro-model sutrašnje Europe kao domovine, kako je bio rekao Vaclav Havel a sadašnje naše bajne domaje postaju još bajniji – zavičaji. Ma me strah da će to biti na svietega nikada! Nacionalpopulizmi i ostale inačice nacifašizama današnjice bujaju kontinentom – kao da nikad nije bilo humanizma, racionalizma, Francuske revolucije, svjetskih ratova...

Pomalo samoljubno složili bismo s mišlju komentatorke Primorskih novic, Alenke Penjak (PN, 5/2008): »Kad ga ne bi bilo, Forum Tomizza morali bismo izmisliti, tu oazu razuma, koja je zvan svakog nadzora, osim vlastitoga srca.« Mudra Alenka, nitko ništa ljepšega njije rekao o nama! Razum i srce? Teško to ide zajedno, ali kad se koordiniraju fiziološki, banalni kemijski procesi - et ratio, ponekad se može doseći usklađena dvojnost srca i uma. Možda. Možda Forumu to polazi za rukom (za srcem, za razumom), uz ponešto neizbježne odvažnosti.

U minule dvije i pol decenije, iskreno govoreći, na krilima europskih zanosa, nije ni trebalo naročite odvažnosti: zacijelo mnogo manje nego Fulviju Tomizzi prije više od pola stoljeća, kada se uputio putem slobodnog uma, pišući knjigu za knjigom, blažeći naše ljute rane stoljetne omraze među susjedima. Pisati istinu, pisati pokajanje, pisati oprost, uzeti ruku protivnika u svoju ruku...

Žuk i mučan, mi je reka Fulvio 1992. da kako muoj jedan Hrvat piše proti njega, da ni za nas, dokle bižimo u rifuđo, a Vukovar je samo jedan veliki cimitar. Ćeš reći to Hrvaton, to ča ćutiš, ga pitan; subito, volentieri. Na dan kad je Cossiga doša u Zagreb i Ljubljanu, je reka Fulvio priko HTV ljudan našin; »ponosan sam na moje Istrane, koji primaju izbjeglice, prognanike iz Vukovara i Dubrovnika, isto onako kako je prije četiri stotine godina Istra primila naše pretke, iz istih morlačkih i bosanskih i dubrovačkih strana...«

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast