Josip Fabris Pepić, 94-godišnjak, još uvijek vrlo aktivan, objavio je »Besedar lindarske cakavice« s podnaslovom »Do pedesetih godina 20. stoljeća« koji je predstavio iza škole u Lindaru, no autor nažalost zbog bolesti nije mogao prisustvovati.

Gubi se cakavizam

- U »Besedaru lindarske cakavice do pedesetih godina 20. stoljeća« pohranjeno je veliko leksičko blago lindarskoga govora od oko 5.000 riječi. Iz metodologije izrade rječnika posve je jasna njegova nakana i usmjerenost primarno prema govornicima lindarskoga govora koji u vremenu globalizacije i izloženi s jedne strane nesmiljenom utjecaju hrvatskoga standardnoga jezika kroz školovanje i medije, a s druge strane ugasnuću stare ratarsko-stočarske lindarske civilizacije s vlastitim etnološkim obilježjima, postupno gube leksičko blago i zaboravljaju riječi. Vjerojatno se u suvremenom lindarskom govoru gubi i cakavizam kao njegova markantna značajka pa je cilj i fiksirati starije jezično stanje. U toj je nakani ovaj rječnik posve uspio: popisani su leksemi i donesena su njihova značenja, u svoj svojoj slojevitosti i višeznačnosti; upućeno je i na sinonimne izraze, a dijelu je primjera dodana i stilska odrednica, veli za ovu knjigu prof. dr. se. Sanja Zubčić.

Josip Fabris, Pepić Fabrisov, rođen je u Lindaru 1930. godine od majke Josipe (Pepe) Vadanjel iz Mačinići i oca Leopolda iz Lindara. Živjeli su u kući na broju 85 u Lindaru gradu, između Poldinove kuće s čuvenim dimnjakom, s jedne strane, i Zidaricove s druge, nadomak »Fortece«. Živjeli su onako kako se u to vrijeme živjelo: skromno i radišno baveći se poljoprivredom.

(Foto: Promo)

Najljepše mjesto

Odvesti krave na pašu, pomagati ocu i majci u svim poslovima, Pepiću su bili svakodnevica. Vremena za igru bilo je malo, no ipak djetinjstvo provedeno u Lindaru zauzima značajno i neizbrisivo mjesto u autorovim sjećanjima. Pepić je tu završio osnovnu školu, a zatim dvije godine Poljoprivredne škole u Pazinu. Iz Lindara je otišao 1948. godine, ali ga emotivno nikada nije napustio.

Budući da mu se želja za daljnjim izučavanjem poljoprivrede nije ostvarila, jer obitelj nije imala novaca za troškove školovanja izvan Pazina, godine 1950. odlazi u Pulu, gdje upisuje mornaričku strojarsku školu koju nije trebalo posebno plaćati.

- Josip Fabris, po zanimanju strojar, veći je dio svoga radnog vijeka proveo ploveći na brodovima trgovačke mornarice, gdje je od trećeg časnika stroja prošao sva oficirska zvanja – do upravitelja. Godine 1979. vraća se na kopno, u tadašnju »Istarsku plovidbu«, gdje je ostao do odlaska u mirovinu. ‘’Besedar lindarske cakavice do pedesetih godina’’ objedinjuje autorovu ljubav prema materinjem jeziku, ali i spoznaju da nije samo on »izgubio Lindar«, nego da nekadašnji Lindar prve polovice 20. stoljeća neminovno gube i današnji stanovnici zajedno s riječima koje padaju u zaborav jer ih zamjenjuju nove, možda slične, ili pak izvorne dobivaju drugačiji naglasak, veli njegova kćerka Vesna.

Autor nam je pak rekao da je Lindar najljepše mjesto, zapravo, da Lindar nema premca jer je to za njega početak, ishodište, »pocietak«. Ljubav prema Lindaru, poštovanje prema ljudima i općenito kulturi života »nosio je sa sobom gdje god je išao«. Lindar je nešto svijetlo, kaže on, lijepog imena. Besedar je počeo pisati iz osjećaja, navodi.