Knjigu "Na vilinskom tragu" Sande Lončar Ružić, objavljenu u nakladi izdavačke kuće Znanje, oslikala je ugledna akademska slikarica Ana Grigorjev. Riječ je o ilustriranoj knjizi za djecu i mlade o malom Petru, njegovu djedu i vili, a priča se događa na jednom imotskom brdu.

Izgubljeni i pronađeni

Glavni likovi ove bajkovite pripovijesti - osmogodišnji dječak Petar i njegov djed Perija jednog zimskog dana uspinjali su se na drevnu ilirsku utvrdu koja se nalazila visoko u brdima.

Penjanje uz strminu djed krati pričama o svojim dječjim dogodovštinama te fantastičnim stanovnicima Gradine, među kojima posebno mjesto imaju vile. Putem ih zadesi snježno nevrijeme, Petar i djed se razdvajaju, a tajanstvena djevojka će im pomoći da se ponovno pronađu.

Najkraći je to sažetak knjige ove autorice koja je gostovala na pulskom Monte Libriću, i s kojom smo porazgovarali malo o tome djelu.

- Već neko vrijeme pišem, posebice kratke priče, ali za odrasle, nisam se još okušala u dječjem stvaralaštvu. No, u jednom je trenutku progovorio dječji glas, dobila sam motivaciju i inspiraciju da napišem nešto za djecu. To je tek jedan dio od onoga što sam napisala, od onoga što sam osmislila, moj urednik Miodrag Mićanović smatra da bi to jednoga dana mogao biti i pravi roman.

Lik Petar doživljava toliko toga, ima tako puno događaja, preokreta, dinamično je i stoga mislim da je takvo štivo djeci zanimljivo. Iz Imotske krajine sam, usmena predaja je tu bila jaka, slušala sam starije ljude s tim njihovim zanimljivim pričama. Tada nije bilo sadržaja za djecu i mlade kao danas, sva ta čudesa tehnologije, iako to nije bilo prije sto godina, bilo je to posve drukčije vrijeme.

Stare žene iz susjedstva bile su dobar izvor informacija, svatko je imao svoje iskustvo s vilama, ljudi su voljeli to prepričati, a kasnije sam to krenula i zapisati. Za sebe mogu reći da sam više analogna nego digitalna. Kao što je vaša Istra puna priča, mitskih stvorenja, legenda, tako je i moj kraj pun svega toga, veli autorica.

Na upit kada je shvatila da je trenutak da napiše knjigu, kazala je da kada nešto napiše, voli da to malo odstoji, da se ohladi, a nakon deset godina se opet vratila tome štivu.

Fantastično i čarobno

- Nisam više znala ako je to dobro, poslala sam uredniku, Miodragu Mićanoviću i rekao mi je da to djelo treba svakako objaviti. Ohrabrio me i moj literarni uzor Petar Gudelj i tako je knjiga ugledala svjetlo dana. Već je prošlo skoro godinu dana otkako je izašla, ima ovdje i nekih autobiografskih momenata i elemenata, mada neću odati koji su to.

Neka malo ostane obavijeno velom tajne. Knjiga je izašla prije godinu dana i naišla je na izvrstan odjek kod djece, iznimno sam zadovoljna, iskreno, nisam se nadala da će za prvu knjigu odmah biti tako. U nekim istarskim narodnim knjižnicama je među najčitanijima, ističe Lončar Ružić.

Što se tiče njezinih literarnih uzora, veli da joj je "Heidi" najdraža, od djetinjstva naovamo,.

Na upit je li taj moment, odnos djeda i unuke utjecao na njezinu odluku da glavni likovi budu djed i unuk, kazala je da nije direktno, ali da joj je ta knjiga posebno draga, no "u glavi" je već imala priču vezanu za mitove njezina kraja.

Recimo i da su legende i predaje žanr između bajke i nefikcijske proze, jer pored fantastičnoga sloja u njima nalazimo i konkretne podatke o pojedinim događajima, osobama i toponimima. Usmena je anegdota pak žanr blizak vicu. Navedimo i da je dječja priča vrlo važna vrsta dječje književnosti, koja prati djecu od trenutka kada počinju usvajati jezični sustav i ne napušta ih do kraja djetinjstva.

Značajne su njezine odrednice - fantastično i čarobno: djetetu je priča vrlo bliska, najsvojstvenija vrsta dječje književnosti, a kao što je više puta naglasio Milan Crnković – "priča može imati stotinu lica".

Dubravka Težak dijeli dječju priču na bajku, fantastičnu priču i pripovijetku. Pritom ona tu klasificira usmene, ali i pisane bajke, budući da one pisane učestalo posjeduju jednu drukčiju, nerijetko i parodijsku postavku u odnosu na usmeni predložak.

U fantastičnoj priči nalazimo irealan svijet s neobičnim likovima. Fantastika je svako odvajanje od postojeće stvarnosti, svako kršenje onoga što smatramo fizičkim činjenicama. Tzvetan Todorov još je davno kazao da je "fantastika priča o nepostojećem: u svijetu koji je doista naš zbiva se događaj koji je nemoguće objasniti".