Bez obzira nalazite li se u regiji koja obilježava Martinje ili ne, na taj je datum najveći dio vina završio svoj fermentacijski proces, ono se pretvorilo iz bezalkoholnog u alkoholni napitak i spremno je za konzumaciju. Sladori iz mošta su prevreli u alkohol u vinu i taj je proces stao.

Razina alkohola, kiselina i ostatka neprevrelog sladora, od kojih se, uz vodu i fenole, sastoji vino, više se ne bi trebala značajnije mijenjati u ostatku životnog vijeka jednog vina. U tom je trenutku vino još mutno i preostaje mu proces dozrijevanja i taloženja, ali s kemijske strane gledano, to je gotov proizvod čiji su parametri sada stabilni.

Ambicioznija vina koja računaju na dulji ili vrlo dug životni vijek, od nekoliko godina do nekoliko desetljeća, nisu još ni izbliza spremna.

Istra će, sutra, na blagdan Sv. Martina, zaštitnika vinara i vinogradara ugodno mirisati na mošt.

Martin, samo jedan od zaštitnika vinogradara

Recimo još nešto: U povijesti Istre bilo je područja što su oskudijevala vodom, ali ne i vinom. I još: uz sv. Martina biskupa, koji se slavi sutra, 11. studenoga, zaštitnici vinogradara i vina su sv. Vinko (22.I.); sv. Juraj (23. IV); sv. Sofija (15.V.); sv. Ivan Krstitelj (24.VI.); sv. Bartol apostol (24.VIII.); sv. Mihael arkanđeo (29.IX.); sv. Andrija apostol 30.XI.)

Istarski poluotok raznoliko je geološko reljefno i klimatsko područje koje pruža raznolik potencijal za uzgoj mnogih sorata vinove loze. Povijest uzgoja vinove loze u Istri seže u antička vremena, a pretpostavlja se da su prve loze donijeli grčki kolonisti nekoliko stoljeća prije Krista.

Snažan razvoj istarskog vinogradarstva počeo je u rimsko doba, o čemu svjedoče zapisi Plinija Starijega i Kasiodora. Na Rižanskoj skupštini 804. godine spominjali su se istarski vinogradi. U 13. st. austrijska je kronika navodila neke istarske sorte grožđa: rebula, grk, teran, malvazija, cipran, pinela i vipavec. Istarski razvod (1275. − 1395.) na više je mjesta spominjao vinograde u Istri.

Novigradski biskup G. F. Tommasini u svojem je opisu pokrajine Istre 1650. spomenuo čak 15 istarskih sorata: prošek, muškat, rebulu, refošk, teran, hrvaticu, trebijan, malvaziju i dr. Prema podacima iz 1841. godine, u Istri je bilo 16.901 ha vinograda, od toga približno 6.029 ha s vinovom lozom kao čistom kulturom, jer se ona tada često uzgajala zajedno s ratarskim kulturama ili maslinama.

Najveće promjene u istarskom vinogradarstvu, dogodile su se u drugoj polovici 19. stoljeća, kada je zabilježeno najveće povećanje površina pod vinovom lozom. U razdoblju od 1841.–1880. godine zasađeni su mnogi novi vinogradi te ih je 1880. godine na području današnje Istarske županije bilo na 33.847 hektara ili gotovo trećina svih tadašnjih obradivih površina. Ubrzo potom pojavile su se filoksera, pepelnica i peronospora vinove loze pa je većina vinograda uzgajanih na vlastitu korijenu potpuno propala.

Institut osnovan 1875. godine

Godine 1875. osnovan je u Poreču Institut za poljoprivredu i turizam, koji je znatno pridonio obnovi istarskog vinogradarstva. Zahvaljujući uvođenju američkih vrsta loze, koje su se upotrebljavale kao podloga za vinovu lozu, a koje su bile otporne na filokseru, počela je intenzivna obnova vinograda. Prema podacima iz 1908. godine proizvodnja vina dosegnula je rekordnih 566.119 hektara. Najviše vinogradarskih površina (oko 90 posto) tada su zauzimale crne sorte, ponajprije teran, refošk, borgonja i hrvatica.

Početak 20. stoljeća doba je velikih političkih i gospodarskih promjena u svijetu, koje su utjecale i na promjene u vinogradarskoj proizvodnji u Istri. Došlo je do promjene političke vlasti pa se između dvaju svjetskih ratova, za talijanske uprave, političkom odlukom nametnuo uzgoj pšenice (tzv. battaglia per il grano) na štetu vinove loze.

Po završetku Drugog svjetskog rata poticao se razvoj društvenog vlasništva i osnivanja velikih poljoprivrednih kombinata. Političkom odlukom porečki je Institut privremeno prestao s radom, počela je agrarna reforma, a sudjelovanje obiteljskih gospodarstava u vinogradarskoj proizvodnji bilo je marginalizirano. Nositelji te proizvodnje postali su kombinati, koji su uglavnom proizvodili tzv. industrijska vina. Ponovni razvoj istarskog vinogradarstva počeo je potkraj 1980-ih.

Porečki Institut opet je počeo s radom 1984. godine, a političke prilike u zemlji postale su povoljnije, pa se gospodarskom politikom ponovno poticao razvoj obiteljskih gospodarstava. Danas je Istra jedno od najvažnijih hrvatskih vinskih područja, gdje vino nije samo važan poljoprivredni proizvod nego i bitan dio ukupne turističke ponude.

Tri vinogorja

Istarski vinogradi smješteni su u tri vinogorja: zapadna, centralna i istočna Istra. Cijeli istarski poluotok karakteriziraju velike razlike u reljefu – od vinograda na visinama i više od 400 m, pa do sama mora, različita nagiba i ekspozicije. Raznolika je i klima pa je tako u Poreču i Puli prosječna godišnja temperatura viša (13 – 14 ºC), a količina oborina umjerena (oko 850 mm/godišnje). U središnjoj Istri mnogo je jači utjecaj kontinentalne klime pa tako u Pazinu bilježimo prosječnu godišnju temperaturu tek nešto višu od 11 ºC, ali i znatno više oborina (>1000 mm/godišnje).

Pored te, nedvojbeno velike raznolikosti okolinskih uvjeta, možda je najveća i najpoznatija razlika u sastavu tala. S obzirom da je najočitija razlika u njihovoj boji, nerijetko se Istra dijeli na crvenu (crvenica, terra rossa) i bijelu (flišna tla, terre biance). Upravo tako velika raznolikost okolinskih uvjeta dovodi do velikoga broja sorata koje se tu uspješno uzgajaju.

Istra je specifična hrvatska podregija, gdje nalazimo podjednako kontinentalne i mediteranske sorte. Mnoge od njih ovdje daju vrhunske rezultate pa znatno pridonose bogatstvu mirisa i okusa istarskih vina.

Glavni nositelji razvoja vinogradarstva u Istri su porečki Institut za poljoprivredu i turizam, u kojem se odvija intenzivan znanstveno-stručni rad na polju vinogradarstva i vinarstva, ali i mnogobrojna obiteljska gospodarstva, koja proizvode vrlo kvalitetna vina. U Istri je danas više od 3.000 hektara vinograda, a od toga je na više od 1.650 hektara zasađena sorta malvazija istarska. Uzgajaju se i druge autohtone sorte: teran, borgonja, hrvatica, muškat momjanski te introducirane sorte cabernet sauvignon, merlot, chardonnay, sauvignon bijeli, pinot bijeli, pinot sivi, pinot crni, a u manjem opsegu i ostale sorte.

Pokusno poljoprivredno imanje Instituta posjeduje više pokusnih vinograda (ukupne površine 2,82 hektara) u kojima se provode znanstvena i stručna istraživanja iz područja vinogradarstva. Grožđe iz tih nasada služi i za vinarska istraživanja koja se provode u Institutu. U nasadima su kolekcionirane istarske autohtone sorte vinove loze, ali i razne introducirane sorte.

Kolekcijski nasad autohtonih sorata ima površinu od 0,87 hektara. Podignut je od 2005. do 2020. godine. U kolekciji su ove istarske autohtone sorte: malvazija istarska, teran, muškat ruža, muškat momjanski, borgonja, hrvatica, duranija, surina (plavina istarska), vela pergola, garganja, dolcin, brajdica i ostale. Sadni materijal za ovaj nasad dobiven je razmnožavanjem starih trsova istarskih autohtonih sorti iz vinograda starijih od 40 godina.

Malvazija istarska

Podrijetlo malvazije istarske dosad nije utvrđeno te se smatra autohtonom i tipičnom sortom Istre. Tijekom 19. stoljeća i ranije, širenje malvazije istarske u Istri i okolici bilo je sporo i ograničeno zbog vjekovno ustaljene tradicije potrošnje crnih vina. Tako su u drugoj polovini 19. stoljeća u Istri sve bijele sorte grožđa zajedno zauzimale tek 10 posto svih površina pod vinogradima. Tek se nakon Prvog svjetskog rata u Istri počinju brže širiti bijele sorte, pa tako i malvazija istarska. Nakon Drugog svjetskog rata udio malvazije istarske u Istri premašuje 40 posto površina, dok se danas uzgaja na nešto manje od 60 posto ukupnih vinogradarskih površina Istre.

Teran

Teran je vrlo stara sorta, o čemu govore i mnogobrojni povijesni podaci. Prvi pisani tragovi o vinu teran datiraju krajem 14. stoljeća s područja Udina u Italiji, dok je prvi opis morfoloških karakteristika sorte teran, koji se uzgajao u mjestu Barban u Istri, objavio davne 1824. godine kanonik Pietro Stancovich. Tijekom 19. stoljeća teran je bio dominantna sorta u Istri i prije zaraze filokserom zauzimao je oko 80 posto istarskih vinogradarskih površina. Tijekom 20. stoljeća njegov udio u istarskom sortimentu postupno opada, ali i danas ostaje najzastupljenija autohtona crna sorta vinove loze u Istri. Nakon malvazije istarske, najviše se sadi.

Muškat ruža

Njezino podrijetlo nije sa sigurnošću utvrđeno. Sorta je oduvijek bila poznata po visokoj kakvoći svojih vina, a napose po iznimnom mirisu i aromi koja podsjeća na miris divlje ruže, po čemu je i dobila ime.

Muškat ruža je vrlo stara i poznata sorta. Osim u Istri, ne može se pronaći u proizvodnim nasadima.

Muškat momjanski

Muškat momjanski izvorno se uzgaja u okolici Momjana, gdje je prisutan već stoljećima. Sadnja novih nasada na tom području uvijek se obavljala razmnožavanjem lokalnog genfonda. Tradicionalno su se radi prikupljanja pupova za razmnožavanje izabirali trsovi s najboljim karakteristikama. Na taj je način tijekom vremena na području Momjana dobivena specifična populacija ove sorte, koja se u odnosu na standardni genfond sorte muškat bijeli u svijetu odlikuje manjim prinosom, boljom otpornošću na sivu plijesan i visokom kvalitetom grožđa.

Duranija

Podrijetlo sorte nije utvrđeno, ali smatra se autohtonom istarskom sortom. Do prije nekoliko desetljeća bila je jako rasprostranjena u središnjoj Istri. U nekim mjestima oko Pazina bila je dominantna među bijelim sortama, a u okolici Buzeta, Motovuna, Podpićna i Žminja po broju trsova bila je zastupljena odmah iza malvazije istarske. Danas je na tim područjima sve manje zastupljena, a drugdje se gotovo i ne uzgaja.

Uzgaja se u okolici Buzeta i Pazina, i to uglavnom u starijim vinogradima gdje ju uzgajaju stariji vinogradari. Najviše se uzgaja oko Grdosela i Draguća. Posljednjih se godina gotovo uopće ne širi u novim nasadima i nije prisutna na tržištu.